Biti osoba s posebnim potrebama ne znači da se ne može uživati u životu i sudjelovati u različitim aktivnostima.

Brojni su fascinantni primjeri pomicanja granica u najraznovrsnijim sportovima zbog čega su i Paraolimpijske igre danas popularne koliko i one “regularne”. Invalidi se bave skupnim sportovima, atletskim disciplinama, skijanjem, alpinizmom… Mogu li se osobe s invaliditetom, tjelesno hendikepirane iz bilo kog razloga, rekreativno baviti podvodnim aktivnostima uključujući i ronjenje s autonomnom opremom? 

U želji da ovim ljudima pruže ravnopravnu mogućnost uživanja u podmorju posebno educirani ronilački instruktori entuzijasti provode u cijelom svijetu tečajeve i vođenje ronjenja ove skupine zaljubljenika u podmorje. Zašto je im baš ronjenje toliko primamljivo? Otežano funkcionirajući i ograničeni u svakodnevnim aktivnostima, u uvjetima bestežinskog stanja oslobode se brojnih tegoba, pritisaka, bolova. Uz to, shvaćanje da mogu roniti (s posebno prilagođenom opremom) i užitak u tom posebnom svijetu vrlo povoljno utječe na njihov psihološki status. Naizgled nemoguće postalo im je ostvarivo. Tako je ronjenje postalo vrlo bitna i popularna psihofizička rehabilitacija osoba s invaliditetom. Pored HSA poznate neprofitne asocijacije su i Diveheart, Disable Divers International (DDI), International Association for Handicapped Divers (IAHD) i druge. Kao i kod uobičajenih ronilačkih asocijacija i ove stupnjevito školuju ronioce od početnih prema višim kategorijama.

U procjeni osoba s invaliditetom – kandidata za ronjenje potrebno je obratiti pozornost na vrstu fizičkih i mentalnih ograničenja. Nedostatak ekstremiteta može biti problem kada su u pitanju ruke zbog rukovanja opremom te postoji ograničenje u korištenju kompliciranijih sustava s mješavinama plinova, a ponekada je i kod osnovnih ronilačkih aktivnosti neophodna pomoć asistenta. Osobito je bitan odabir kandidata među onima s paralizom i kljenuti, neovisno o tome je li problem nastao djelovanjem mehaničke sile (pad, prometna nesreća i slično) ili je u pitanju neurološka bolest. Prijelom srednjih grudnih kralježaka i niže od toga s ozljedom leđne moždine izazvat će oduzetost ili kljenut nogu i takve osobe mogu roniti. Promjene u višim grudnim i nižim vratnim segmentima izazivaju paralizu ošita (dijafragme) što ometa disanje i samim tim predstavlja veliki rizik u ronjenju. Promjene u višim vratnim segmentima izazivaju paralizu i ruku, dakle isključuju bilo kakvu samostalnost. Poznato je i da ranija ozljeda leđne moždine bilo kojim uzrokom povećava rizik od spinalne dekompresijske bolesti koja tada može nastati i u bezdekompresijskom režimu ronjenja, a posljedice su obično teže. Zato se mora pažljivo planirati ronjenje s bitno smanjenom dekompresijskom dozom (dubinom i dužinom urona). Ozljede i bolesti središnjeg živčanog sustava (mozga) poput multiple skleroze, stanja nakon moždanog udara ili traume mozga također zahtijevaju posebnu procjenu pri čemu treba svakako izbjeći urone dubine preko 20 metara. No, osobe koje nemaju izražene atake koje ih uvode u nestabilnost, mogu postati ronioci. Svaki kandidat mora biti zasebno razmotren od iskusnog instruktora certificiranog za rad s osobama s invaliditetom, a poželjna je i liječnička potvrda o dobrom općem zdravlju.

Osobito interesantna skupina invalida su osobe s PTSP-om. Projektima pomoći ranjenim veteranima američki i britanski liječnici utvrdili su kako je ronjenje u programima za ove osobe s posebnim potrebama dalo izvanredne rezultate u rehabilitaciji. Bilo bi dobro kada bi naši ratni veterani bili više uključeni u ovaj tip aktivnosti i rehabilitacije. Nakon privikavanja na novi ambijent i stjecanja povjerenja u instruktora opuštenost i fascinacija podmorjem često potpuno uklanjaju posljedica stresa i nezadovoljstva. Uz to, povećanje kapaciteta pluća poboljšava kvalitetu disanja, a pokreti tijela i ekstremiteta u vodi postaju lagani, bez opterećenja, napetosti i bolova i ne mogu se zamijeniti nikakvom drugom rehabilitacijom.

Više o ovoj temi možete pročitati u kolumni doktora Marija Franolića u 35-om broju SCUBAlife magazina (ožujak 2019.).

SHARE