Prva i hitna medicinska pomoć za ronioce

foto: Ivan Brezovec

Cilj mjera prve pomoći je smanjiti smrtnost, spriječiti ili smanjiti invalidnost te skratiti vrijeme liječenja i rehabilitacije.

Analizirajući statistiku ronilačkih nesreća u Hrvatskoj u zadnjih 15-tak godina ne može se ne primijetiti određene trendove. Raniji, gotovo rapidni rast broja nastradalih ronilaca, kako onih liječenih od posljedica disbaričnih ronilačkih bolesti (DRB), tako i onih koji nisu imali sreću stići na vrijeme do stručne medicinske pomoći i liječenja u barokomori, prije nekoliko godina se preokrenuo primjetno se smanjujući. Neka podrobna analiza dovela bi do zaključka o vjerojatnim razlozima za to poboljšanje, ali ovako “ad hoc” možemo pretpostaviti da je edukacija ronilaca općenito bolja, profesionalizam organizatora ronjenja i instruktora na većoj razini, a prva i stručna medicinska pomoć (opet zahvaljujući dobroj edukaciji) puno kvalitetnija. Ipak, nije se moguće oteti dojmu da se crne statistike mogu još poboljšati. 

Ostavljajući instruktorima ronjenja tehnički dio ove priče, u ovom članku podsjetit ćemo iskusne ronioce i djelatnike Službe hitne medicine (SHM) i naučiti one manje iskusne najvažnijim mjerama laičke prve pomoći na samom mjestu nesreće i do dolaska u kontakt sa SHM te profesionalnim mjerama hitne medicinske pomoći i liječenja posljedica disbarizma. Govorimo, dakle, o lancu pomoći unesrećenome, a koji čine mjere za spašavanje života, pozivanje pomoći, pružanje prve pomoći, intervencija SHM te liječenje u hiperbaričnom centru i ostale mjere bolničkoga liječenja.

Ronioci su visokorizična skupina zbog prirode svojih aktivnosti, izloženosti utjecajima okoliša i udaljenosti od pristupa SHM.
Prva pomoć je skup mjera neposrednog pružanja pomoći nastradaloj osobi priručnim sredstvima, do dolaska SHM do pacijenta (ili, kod ronilaca češće, do dolaska pacijenta do njih). Ciljevi su vrlo precizni: smanjiti smrtnost, spriječiti ili smanjiti invalidnost te skratiti vrijeme (a time i troškove) liječenja i rehabilitacije. Osnovno je pri tome pokušati suzbiti paniku kod pružatelja pomoći i nastradaloga, ne pogoršati stanje nestručnim i nepotrebnim postupcima te voditi cijelo vrijeme računa o vlastitoj i sigurnosti unesrećenoga i svih prisutnih. Navala adrenalina, burnih emocija i spasilačkog entuzijazma često su uzroci velikih sigurnosnih propusta s potencijalno kobnim posljedicama. Obično je prisutno više ronilaca (neki od njih još uvijek u dubini), plovilo ili više njih u kretanju, atmosferski i maritimni uvjeti su često nepovoljni…
Pružatelji prve pomoći moraju odmah odrediti najmanje jednu osobu koja će voditi računa isključivo o sigurnosti svih, imajući posebno u vidu eventualne ronioce koji još uvijek rone, a osobito one koji su sudjelovali u spašavanju nastradaloga i time se izložili riziku nastanka dekompresijske bolesti zbog nepravilnog izrona. Njima je nužno osigurati terapijsku reimerziju pod kontrolom drugoga ronioca, ili ih prebaciti u rekompresijski centar zajedno s unesrećenim, ovisno o situaciji i (ne)postojanju simptoma DRB. U prvim svojim ronilačkim danima, potpuno neiskusan, i osobno sam bio izložen upravo tome. S druge strane, u stručnom radu sam se sreo sa slučajem hitnog udaljavanja pratećega ronilačkog plovila s unesrećenim roniocem s mjesta ronjenja, a da se zaboravilo ostaviti nekoga (propisno označenoga ronilačkom bovom) da pričeka izlazak ostalih ronilaca na površinu, objasni im što se dogodilo i držati ih na okupu do povratka plovila po njih. Ne gubeći ni u jednom momentu iz vida navedeno, potrebno je orijentirati se o stanju unesrećenoga. Prva je žurna provjera stanja svijesti. Provjerom svijesti ustanovljavamo je li nastradali ronilac svjestan i spontano kontaktibilan, reagira li na poziv i upit otvaranjem očiju i odgovorom, reagira li tek na bolni podražaj mrštenjem i eventualnim stenjanjem i bez mogućnosti uspostave kontakta, ili je potpuno bez odgovora (u komi). To se čini još u vodi, odmah po dolasku ronioca na površinu i uočavanja problema. U najkraćem vremenu ga je potrebno osloboditi ronilačke opreme (boce, regulator plovnosti, pojas, maska, peraje…) i izvući na plovilo ili na obalu, ukoliko se ronjenje izvodi u njenoj blizini. Tijekom tog izvlačenja treba odrediti osobu zaduženu za sigurnost i podijeliti ostalima uloge u pružanju prve pomoći. Sljedeći postupak je provjera vitalnih funkcija: dišnog puta, disanja i srčanog rada uz nalog nekome od prisutnih da o incidentu izvijesti službu dojave Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS) (u Hrvatskoj na broj telefona 112). Po potrebi se pristupa mjerama oživljavanja. Provjerava se i osigurava prohodnost dišnog puta; provjerava se disanje i odmah aplicira 100 % kisik na zahtjev iz ronilačkoga kompleta, a ako ne diše, započinje se s upuhivanjem; provjerava se srčani rad pipanjem bila na vratu, a ako se ne napipa, započinje se odmah s vanjskom masažom srca. Unesrećenome  treba čim prije ukloniti ronilačko odijelo, osobito mokro (ali bez prekidanja mjera oživljavanja radi toga!). Ono izaziva pothlađenost, na suncu može, suprotno tome, dovesti do hipertermije. I jedno i drugo je jako nepovoljno za nastradalog ronioca. Pored toga sprječava neke intervencije (npr. uporabu automatskog vanjskog defibrilatora – AVD, otvaranje venskog puta od strane medicinara kada stigne SHM i dr.).

Postupak oživljavanja dio je smjernica Europskog savjeta za reanimaciju (European Resuscitation Council, ERC) i usklađuje se s novim znanstvenim saznanjima svakih pet godina (sljedeće smjernice bit će objavljene 2015.). Po sadašnjim, postupak oživljavanja odrasle osobe se provodi s 30 kompresija na sredinu prsne kosti brzinom od oko 100 u minuti s utiskivanjem zida prsne kosti pet-šest centimetara, koje slijede dva upuha “usta na zaštitnu masku”. Zaštitna maska, kojom se spašavatelj štiti od moguće kontaminacije (ako nastradali boluje od neke bolesti koja bi se mogla prenijeti njegovim izlučevinama), mora biti dio svakoga kompleta prve pomoći na brodu, a nalazi se i u ronilačkom kompletu s kisikom na zahtjev. Postupak provodi više pružatelja pomoći smjenjujući se svake dvije minute, bez prekida do dolaska SHM, ili do pojave sigurnih znakova smrti (mrtvačke pjege – velike slivene ljubičaste površine na strani na kojoj nastradali leži, mačje oči – pritiskom na očnu jabučicu zjenica postaje pukotinasta umjesto da ostane okrugla, mrtvačka ukočenost). Važno je napomenuti da utopljenici mogu nešto dulje ostati bez vitalnih funkcija bez razvoja oštećenja mozga, osobito kod djece. Pored mjera oživljavanja, za nastradale ronioce je od najvećeg značaja što ranija primjena čistog kisika preko sustava za disanje na zahtjev i agresivna rehidracija vodom (za svjesne s očuvanim refleksom gutanja), uz moguće dodavanje u vodu mješavine važnih soli i minerala (npr. rehidromix), ali su zaslađeni napitci strogo kontraindicirani. Šećer iz takvih napitaka smanjuje viskoznost krvi koja je ionako pregusta zbog dehidracije. Apsolutna je i zabrana davanja bilo kakvih stimulativnih napitaka (alkohol, kava, pravi čaj, energetski napitci). Kod nas ronilački brodovi još nisu opremljeni AVD-om, ali prije ili kasnije će i to postati standard. AVD je uređaj namijenjen laicima kojim se provjerava srčani status nastradaloga, u slučaju nefunkcionalnog treperenja srčanog mišića isporučuje elektrošok kako bi se uspostavio normalni srčani ritam, te na hrvatskom jeziku daje naputke o provođenju algoritma oživljavanja. Kako ne bi došlo do teškog ozljeđivanja, pa i fatalnih posljedica za nastradalog i/ili spašavatelja, prije primjene defibrilacije AVD-om nužno je osušiti kožu i nastradaloga i spašavatelja, ukloniti ga od mokre podloge (palube) i voditi računa da u trenutku isporučivanja elektrošoka nitko nije u kontaktu s nastradalim bilo direktno ili preko lokve vode. Obzirom na to da je za ronioce s DRB neophodna rekompresijska terapija u najkraćem mogućem roku, transport nastradaloga do medicinske ustanove s barokomorom mora se odvijati neodgodivo, u koordinaciji s timom SHM. Do njihovog dolaska od mjera prve pomoći važna je još izolacija nastradaloga od vanjskih vremenskih utjecaja. Treba biti smješten na suho, u sjeni, zaštićen od vjetra, pokriven “astro folijom” i eventualno dekom. Položaj je ležeći na leđima, u njemu najudobnijem položaju, ako je pri svijesti, ili na boku, ukoliko je bez svijesti ili povraća kako bi se spriječilo gušenje jezikom ili povraćenim sadržajem želuca. Zbog kasnijeg liječenja i uštede vremena pružatelji prve pomoći trebaju prikupiti sve podatke o režimu ronjenja kojem je nastradali bio izložen te o samom događaju koji je izazvao DRB, zabilježiti te podatke i simptome i znakove koje su primijetili, ili im ih je nastradali opisao (kašalj, iskašljavanje sukrvavog pjenastog sadržaja, povraćanje, bol u prsima, vrtoglavica, trnci u tijelu i ekstremitetima, svrab po tijelu, bolovi u zglobovima, kožne promjene i dr.) i prenijeti ih liječnicima SHM i rekompresijskog centra. Udružene druge moguće traume (ozljede od plovila, morskih životinja, pribora za podvodni ribolov i druge opreme) treba zbrinuti na adekvatan način: zaustavljanje krvarenja, fiksiranje stranog predmeta bez pomicanja i vađenja, imobilizacija ozlijeđenog ekstremiteta ili kralježnice. Organizatori ronjenja trebali bi, na odgovarajućim tečajevima, biti dobro educirani za pružanje prve pomoći s bazičnim održavanjem života (BLS, Basic Life Support), a poželjno je osposobiti se i za primjenu AVD, uz redovito teoretsko i praktično ponavljanje znanja koje vremenom izblijedi.

Cijelu kolumnu dr. Maria Franolića o mjerama prve i hitne medicinske pomoći nastradalom roniocu možete pročitati u sedamnaestom broju SCUBAlife magazina (rujan 2014.).

SHARE