“Preventivno ronjenje”

foto: Ivan Brezovec

Prije kratkog vremena sreo sam dobrog prijatelja, profesionalnog ronioca, kojeg nisam vidio nekoliko mjeseci. Vrhunski profesionalac, jedan, sigurno, od najboljih i najtraženijih za podvodne radove u ovom dijelu Europe.

Nakon uobičajene razmjene informacija o zdravlju i obitelji, došle su na red i ronilačke teme. Kao i obično, slušao sam ga kako govori o svom višemjesečnom sukcesivnom ronjenju zbog podvodnih radova. Nedostatak dovoljno visokokvalificiranih ronilaca za specifične i precizne podvodne radove tjera ga da i u poznim ronilačkim godinama drži ritam kao u doba mladosti i najveće snage. Zimski period donio mu je priliku za (pre)malo odmora. Često mi je bio u barokomori kako bi se oporavio nakon teške sezone, ali sad je već prošlo tri godine. I u više navrata je imao blažu formu dekompresijske bolesti koju je sam liječio reimerzijom (ponovnim zaronom) s kisikom, po „osjećaju“, oko sat vremena na dubini ne većoj od 10 metara s postupnim izronom. Sada nema bitnih zdravstvenih poteškoća.
Drugi poznanik, također profesionalac, godinama je sezone provodio sukcesivno roneći po tri puta na dubinama do 40-ak metara, vodeći ronilački centar.Zbog  materijalnih razloga nikada nije provodio preventivnu hiperbaričnu oksigenaciju. Kada je prvi put liječen od neurološke forme dekompresijske bolesti, dugo smo razgovarali o smislu pretjeranog opterećenja. Vrhunski školovani ronilac i profesor tjelesnog odgoja, iako razuman i svjestan velikog rizika, pravdao se obiteljskim egzistencijalnim potrebama da čim više uradi sam, bez „nepotrebnog“ zapošljavanja drugih. Dvije godine nakon toga, kada je treći put liječen, zaostale su trajne neurološke posljedice, a on više nikada neće smjeti roniti. Sada je učitelj plivanja, a drugi mu vode ronjenja.

U želji da se profesionalni odnos prema poslu zadrži do maksimuma mnogi savjesni (ali i oni nedovoljno educirani) ronioci “stisnu zube i podmetnu leđa” kako bi se po planu obavile predviđene aktivnosti i osigurala financijska sredstva. Teška opće-društvena kretanja to još više potenciraju. Postavlja se pitanje – gdje je granica? Kolika je dekompresijska doza (odnos dubine i trajanja ronjenja) razumna i prihvatljiva? Što učiniti kada se ona prekorači? Do sada smo razmotrili liječenje ronilačkih bolesti, no ima li smisla “preventivno ronjenje” u barokomori, bez simptoma dekompresijske bolesti (DB)?

Moja iskustva govore da je odgovor na postavljeno pitanje pozitivan. Ne samo da ima smisla, već možemo govoriti o nužnosti ovakvog poimanja zaštite vlastitoga zdravlja ronioca koji intenzivno roni, neovisno o tome radi li se o podvodnim radovima, sukcesivnom rekreativnom ronjenju ili drugim razlozima.

Preventivna ronjenja obavljaju se zbog dva razloga – propuštene dekompresije i radi rehabilitacije nakon napornog perioda intenzivnih podvodnih aktivnosti.
Zbog propuštene dekompresije bez simptoma razvoja bolesti (ako simptomi postoje tada to više nije preventivno, već se radi o liječenju DB) potrebno je provesti postupak kojim se poništava mogućnost razvoja odložene dekompresijske bolesti. Ranije smo definirali da se simptomi mogu pojaviti i do 72 sata nakon zadnjeg urona. Postupak ovisi o dekompresijskoj dozi, raspoloživoj opremi, razlozima propuštanja dekompresije i općoj situaciji. Ukoliko je na mjestu ronjenja dostupna barokomora, najbolje i najsigurnije je u njoj obaviti kontroliranu proceduru. Kada to nije slučaj, a ne postoji potreba za hitnim napuštanjem mjesta ronjenja niti nedostatak boca sa zrakom ili kisikom i ronilaca za pratnju, dobro je na licu mjesta učiniti reimerziju zrakom ili kisikom. Pri određivanju režima bitan je period zadržavanja na površini i dubina na kojoj je narušen dekompresijski režim. Kada je period na površini kraći od jedne minute, a dubina „greške“ do 6 metara, treba se vratiti na tih 6 metara i obaviti dekompresijske zastanke produžene za 50% od predviđenih po tablicama. Pri tome je svejedno  radi li se reimerzija u vodi ili u barokomori, izuzev što u vodi ronilac mora imati pratnju drugog (zdravog) ronioca. Ukoliko je dubina propuštene dekompresije veća od 6 metara, potrebno je ronioca vratiti na dubinu propuštenog zastanka i ponoviti predviđenu dekompresiju na stankama do 12 metara, te potom uvećavajući vrijeme dekompresije na svakoj sljedećoj stanci (po Gošoviću): na 12 metara je to četvrtina stanke na tri metra, na 9 metara  trećina, na 6 metara zastanak traje 50% trometarske stanke te na tri metra dodajući predviđenoj stanci 50%. U barokomori se postupa po jednom od dekompresijskih režima kisikom, ovisno o veličini propuštene dekompresije (kod nas najčešće tablice 5 ili 6 USN, iako postoje i protokoli drugih mornarica – ruske, njemačke, britanske). Kada nema u blizini barokomore, moguće je kod propuštene dekompresije obaviti preventivnu reimerziju kisikom po Edmondsu po protokolu za lakšu formu dekompresijske bolesti: 30 min. udisanja kisika na 9 m, a potom na svakom metru po 12 minuta (ukupno oko dva sata), obavezno uz pratnju drugog ronioca.
Što je s rehabilitacijskim tretmanom nakon sezone intenzivnog ronjenja i  je li on preporučljiv? Neki istraživači pokazali su da se minijaturna šteta na tkivima događa nakon svakog ronjenja s velikom dekompresijskom dozom, osobito kada je ono još i sukcesivno. Te štete su kumulativne, što znači da se s vremenom uvećavaju. Neka tkiva imaju veliku regenerativnu moć te se nastala mikro-oštećenja popravljaju u izvjesnoj mjeri. Zbog toga kod ronilaca koji intenzivno rone, ali nemaju simptome dekompresijske bolesti rijetko nastaje kronična bolest koja zahvaća neurološka i/ili mišićna tkiva. Međutim, zbog lošije cirkulacije i slabijeg regenerativnog potencijala, učestale su promjene na kostima i zglobovima, izazivajući aseptičku nekrozu (kod ronilaca se ona naziva i disbarična osteonekroza) kao profesionalnu bolest. Jedini poznati učinkoviti način liječenja ove bolesti, bez obzira na uzrok nastanka, je hiperbarična oksigenacija – liječenje kisikom pod povećanim tlakom, uz pomoćne rehabilitacijske metode. Obzirom na veliku učinkovitost ovog liječenja u ranijim fazama bolesti svakako se može očekivati da su učinci još veći kada su oštećenja na mikrorazini, asimptomatska.
Zbog navedenoga slijedi da „preventivna ronjenja“ pod kisikom u barokomori itekako imaju smisla. Po mom sudu i dugogodišnjem iskustvu, ronioci koji su izloženi intenzivnim visokorizičnim učestalim podvodnim aktivnostima povremeno trebaju preventivno obavljati standardnu hiperbaričnu oksigenaciju na 2-2.5 bara u trajanju 60 minuta, najmanje 20 seansi u slijedu.

SHARE