Preventiva je najbolja zaštita

foto: Ivan Brezovec

Sezona ronjenja je u punom jeku, ronilački centri otvorili su širom svoja vrata, kampovi su puni, roni se na sve strane…

Iako je broj ronilačkih nesreća kontinuirano u padu, javljaju se i poneki problemi. Kao i svake godine, prvi uroni nakon duže stanke češće dovode do problema. Nedostatak tjelesne kondicije, oprema koja je odstajala, ponekad bez prethodnog čišćenja nakon sezone i često nije dobro pregledana i servisirana, ponešto se i zaboravi kod onih manje iskusnih… U našem susjedstvu zabilježene su i prve žrtve. Dobro je vrijeme za podsjetnik o preventivi ronilačkih bolesti, ali i o njihovom prepoznavanju i liječenju.
Prije svega, svaki ronilac zna da je za ovu vrstu aktivnosti neophodno održavanje dobre psihofizičke kondicije i povoljan zdravstveni status. No, mnogi to zanemare, a i sve više ljudi željnih podmorskih doživljaja ne shvaća da nisu spremni za to. Podsjetimo se najprije tko ne bi trebao roniti, ili bi to trebalo činiti s velikim oprezom.

Praktično sve bolesti srca i pluća treba shvatiti kao eliminirajuće, jednako je i s bolestima uha, grla, nosa i sinusa, kao i svim psihičkim poremećajima. Neke neurološke bolesti, kao i stanja oštećenog sustava za kretanje, zahtijevaju posebne mjere i režim ronjenja za invalidne osobe. Fizička konstitucija, tjelesna kondicija i starosna dob mogu biti ograničavajući čimbenici kod izbora ronilačkih protokola. Detaljnije o tome pisali smo u SCUBAlifeu broj 12 točno prije dvije godine.

Sve bolesti ronilaca nastale zbog djelovanja promjena tlaka imaju zajednički naziv disbarične ronilačke bolesti (DRB), ili jednostavnije disbarizam (pogledajte SCUBAlife broj 3). Pojavljuje se najčešće kao alternobarički vertigo, dekompresijska bolest (DB), barotrauma nekog od šupljih organa i/ili barotraumatske plinske embolije (BPE). Ponekad ih je teško jasno definirati čak i u kliničkim uvjetima, a česte su i mješovite (udružene) forme. Izuzev alternobaričkog vertiga (SCUBAlife broj 18) zajednička karakteristika im je pojava mjehuranja krvi, pri čemu mjehurići plina ometaju ili potpuno prekidaju protok krvi kroz krvne žile, ali su ti mjehuri različitog mehanizma nastanka. U liječenju svih njih ključno mjesto zauzima rekompresijski tretman po jednom od uobičajenih protokola, a treba ga provesti neodložno, dok je svaka druga (medikamentozna) terapija tek podrška ili je usmjerena na smanjenje posljedica oštećenja zahvaćenih tkiva i koristi se isključivo u kliničkoj fazi liječenja.

Najčešći disbarizam je dekompresijska bolest. Nastaje pojavom mjehurića dušika u krvi uslijed naglog smanjenja tlaka okoline zbog prebrzog izrona. Masno tkivo, visoko zasićeno dušikom, oslobađa ga u krv brže nego što se tamo može otopiti i ukloniti razmjenom plinova u plućima. Ovi (najprije sasvim mali) mjehurići konfluiraju u veće pa i vrlo velike. U krvnim žilama djeluju poput tromba u potpunosti prekidajući krvotok. Ima istraživanja koja su utvrdila da se na te mjehure lijepe trombi i time trajno kompromitiraju protok krvi, ukoliko se vrlo brzo ne uklone rekompresijskom terapijom u barokomori. To objašnjava i bitno slabije učinke odloženog liječenja. Posljedice bolesti ovise o mjestu gdje su promjene izražene. Pojavljuju se kožne promjene, bolovi u kostima, zglobovima i mišićima (“bends“), neurološke promjene perifernog i/ili središnjeg živčanog sustava, promjene u unutrašnjim organima (srcu, plućima, bubrezima…). Na osnovu toga DB dijelimo u dva tipa. Tip I je “lakša“ forma koja zahvaća kožu, mišiće, kosti i zglobove. “Teža“ forma, tip II, zahvaća sve ostale organe, a najčešće mozak (centralni oblik), leđnu moždinu (spinalni oblik), srce, pluća, probavne organe… Postoji i mješovita forma između tipa I i II (tzv. tip III – teška “DB brzog nastanka“), kao i između više organa unutar tipa II, a i udruženo više DRB. Jednom nastala dekompresijska bolest pojavljuje se sve lakše jer su njeni učinci kumulativni, čime su i oštećenja tkiva i organa sve veća i vode ka trajnim, neizlječivim, kroničnim promjenama (kronična dekompresijska bolest), često s vrlo teškim oštećenjima prije svega neuroloških struktura. Simptomi se najčešće javljaju tijekom samog izrona ili vrlo brzo nakon toga (unutar sat vremena), unutar prvih šest sati nakon ronjenja pojavljuje se kod 90% ronilaca, a odloženi simptomi mogu se javiti i 48 sati nakon ronjenja pa i više. Oni uključuju glavobolju, vrtoglavicu, neobični umor, kožni osip, bol u jednom ili više zglobova, trnce u rukama i nogama, mišićnu slabost, paralizu, a u rjeđim slučajevima otežano disanje, šok, gubitak svijesti i smrt.

Važno je zapamtiti da kod 20 – 30 % pacijenata s lakšom formom bolesti ona prelazi u tešku formu iznenadnim pogoršanjem zbog odlaganja rekompresijske terapije iz bilo kojih razloga (zanemarivanje simptoma, neprepoznavanje, dug transport do rekompresijskog centra, preduga dijagnostika…). Pružanje prve, hitne i kliničke medicinske pomoći nastradalima podrazumijeva što raniju primjenu 100 % kisika na zahtjev, obilnu rehidraciju vodom, ako nastradali može piti (ne prenaglo i ne davati zašećerene napitke i alkohol!), mjere oživljavanja kada je su vitalne funkcije prekinute, zaštitu od pothlađivanja i pregrijavanja, prijavu nadležnoj Službi hitne medicinske pomoći i najbližem rekompresijskom centru s detaljnim opisom incidenta, transport najbržim sredstvom do rekompresijskog centra, dijagnostičku obradu i rekompresijsko i drugo liječenje u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi. Dekompresijska bolest može se javiti i kod ronilaca na dah i ta forma se naziva sindrom Taravana (SCUBAlife broj 9). Nastaje mnogostrukim uzastopnim zaronima (više desetina, pa i stotina) s vrlo kratkim površinskim intervalom. Ranije prisutna kod koraljara i lovaca na bisere, u današnje vrijeme se javlja kod sportskih ribolovaca, osobito tijekom intenzivnih priprema za natjecanja.

Barotrauma je ozljeda tkivnih struktura šupljih organa iznenadnom i nekontroliranom promjenom tlaka. Javlja se kod letenja, eksplozija, primjene mehaničke ventilacije pluća i, naravno, u ronjenju. Može joj biti izložen bilo koji šuplji organ tijekom ronjenja, u bilo kojoj fazi, ali najčešće pri izronu. Barotrauma pluća je česta i uvijek teška forma disbarizma. Njena specifičnost je da se može javiti i kod minimalne promjene dubine, dakle i u bazenu. Događa se najčešće kod autonomnog ronjenja (iako su poznate i forme kod ronjenja na dah). Zrak udahnut iz aparata za autonomno ronjenje na nekoj dubini prilikom smanjenja te dubine zbog smanjenja okolnog tlaka ekspandira. Izdisanje mora biti brže od izrona. Ako ronilac nakon udaha zaustavi disanje nastavljajući s izronom, zrak u plućima se širi vršeći pritisak na plućno tkivo. Kada taj pritisak poraste za više od 10-13 kPa dolazi do pojave boli u prsnom košu, a potom i razaranja tkiva i prodora zraka u okolne strukture – sredogruđe (pneumomediastinum), osrčje (pneumopericardium), potkožno tkivo (potkožni emfizem). Uz bol u prsima pojavljuje se kašalj uz sukrvavu pjenu oko usta, često uz gubitak svijesti. Za razliku od dekompresijske bolesti koja se simptomima može ispoljiti i do 48 sati nakon ronjenja, barotrauma se javlja odmah, bez odlaganja. Rjeđe je izolirana pojava, najčešće se komplicira prodorom zraka u plućni venski sustav odakle dospijeva u srce i bude arterijskom cirkulacijom raspršen po organizmu, pogađajući najčešće mozak, ali i sve druge organe. Ovu pojavu nazivamo barotraumatska plinska embolija. Ona predstavlja noćnu moru svakog ronioca, ali i svih onih koji nastradalog ronioca spašavaju i liječe. Obzirom da barotrauma pluća svojim intenzitetom akutno ugrožava život ronioca, ronjenje se prekida i izranja se vrlo brzo i bez dekompresijskih zastanaka, čime se ronilac dodatno izlaže i dekompresijskoj bolesti. Najčešći uzroci su panika uslijed koje ronilac zadrži dah pri izronu te kvar ili nepravilno rukovanje opremom, zbog čega se prsluk napuni zrakom i ronioca nekontrolirano izbaci na površinu velikom brzinom. Barotraumi mogu biti izloženi i drugi šuplji organi: ušne strukture, sinusi (ne roniti prehlađen uz uporabu kapi za nos!), popravljani zubi, probavni trakt (osobito opasno, zato ne treba jesti hranu koja napuhuje prije ronjenja).

Najbolja zaštita je preventiva. Dobra priprema opreme, planiranje ronjenja u skladu sa samim sobom, održavanje tjelesne kondicije, psihička stabilnost, zdrav kardiorespiratorni sustav, pažljiv izbor hrane i dobra rehidracija vode vas užitku pod morem, a ne zdravstvenom sustavu.
Ipak, dobro je podsjetiti se da na hrvatskoj strani Jadrana djeluju rekompresijski centri u Puli, Crikvenici, Splitu i Dubrovniku. A od prvih dana sljedeće godine započet će s radom i Centar za baromedicinu u KBC Rijeka čija je realizacija u tijeku i koji će biti daleko najopremljeniji i najbolje stručno ekipiran za liječenje nastradalih ronilaca i drugih hitnih stanja na našoj obali. Uz najavljenu uspostavu HEMS-a (helikopterske medicinske službe) s bazom na Krku, to će biti ogroman napredak u sigurnosti ronjenja na Jadranu.

SHARE