Nesvjestica

Iznenadni gubitak svijesti uzrokovan ekstremnim nedostatkom kisika tijekom ili nakon ronjenja često je fatalan.

Nesvjestica kod ronilaca, na dah i u autonomnom ronjenju, predstavlja vrlo visoko rizičan događaj, često s fatalnim posljedicama. To je iznenadni gubitak svijesti uzrokovan ekstremnim nedostatkom kisika (O2) tijekom ili nakon ronjenja na dah. S. Miles je prvi definirao ovu pojavu nazvavši je “latentna hipoksija” (manjak O2), opisujući je kao kratkotrajni i neobjašnjivi gubitak svijesti kod ronilaca pomoću aparata za disanje kisika u zatvorenom krugu na plitkim dubinama. U ronjenju na dah, kod izrona u zadnjim metrima, uslijed širenja pluća zbog pada okolnog tlaka naglo pada i parcijalni tlak kisika u zraku u plućnim alveolama. Zbog toga pluća “kradu” i ono malo preostalog kisika iz krvi, ostavljajući mozak hipoksičnim. Javlja se nesvjestica, brzo, podmuklo i bez upozorenja. Žrtve uopće nisu svjesne smrtne opasnosti, utapaju se bez agonije.

Nesvjestica se može pojaviti u četiri forme. Ronioci često treniraju statičku apneju na površini ili u bazenu, lica uronjenog u vodu kako bi si produžili vrijeme mogućeg zadržavanja disanja. Neophodan je kontinuirani nadzor drugoga ronioca. Nesvjestica u plitkoj vodi tijekom izrona najčešće se javlja na dubini do pet metara i uzrok joj je predugo zadržavanje daha zbog loše procjene kada treba započeti s izronom. Kao neiskusan ronilac, roneći sam u uzastopnim zaronima na 20-tak metara prije gotovo 30 godina ovu nesvjesticu doživio i sam. Pod inercijom paničnog snažnog mlataranja dugačkim perajama, po tvrdnji osobe koja je, srećom, bila slučajno u neposrednoj blizini i spašavala me (čega se ja uopće ne sjećam), izletio sam iz vode do pola bedara i pao, opet srećom, na leđa ostavši nepomično na površini. Kada me izvukla na obalu, narednih pola sata bio sam potpuno iscrpljen i nisam mogao skinuti ronilačko odijelo. Ronilac koji je iscrpio zadnje zalihe kisika odmah po izronu na površini uspije udahnuti zrak nekoliko puta, ali to mu nije dovoljno za očuvanje svijesti zbog vremena potrebnog da kisik stigne do mozga. I, konačno, nesvjestica se može pojaviti i u dubini, obično zbog težeg tjelesnog napora kada se naglo povećava količina ugljičnog dioksida (CO2) uz istodobno smanjenje O2 u krvi.

Najčešće se nesvjestica javlja kod ronilaca na dah na maloj dubini (pet do 10 metara) ili na samoj površini odmah po izronu. Za to su “krivi” ponašanje ronioca i Daltonov zakon koji govori o tlakovima pojedinih vrsta plinova u smjesi plinova, a glasi: tlak smjese jednak je zbroju parcijalnih tlakova plinova koji čine smjesu. Parcijalni tlak određenog plina u smjesi je onaj tlak koji bi taj plin imao kada bi sam zauzimao obujam koji zauzima smjesa.

Ronjenje na dah je izvanredna podvodna aktivnost privlačna ogromnom broju ljudi. Nažalost, samo mali dio njih doista zna kako se sigurno roni na dah. Većina nas prije zarona na dah nekoliko puta snažno i punim plućima udahne i izdahne zrak, želeći tom hiperventilacijom povećati količinu kisika u krvi i time produžiti period apneje, dakle vrijeme ronjenja. Hiperventilacijom ne stvaramo rezervu kisika u tijelu, već smanjujemo razinu CO2. A upravo je on glavni stimulans centra za disanje. Neutrenirani ljudi ne mogu dugo zadržati dah niti u mirovanju, a pogotovo ne izlažući se naporu jer porast CO2 snažno stimulira udah. Treningom se do izvjesne granice povećava tolerancija na višak ugljičnog dioksida i time produžava vrijeme zadržavanja daha.

Na osnovu Daltonovog zakona, kako se povećava dubina ronjenja raste i tlak okoline, čime se smanjuje zapremina pluća te se povećava parcijalni tlak O2 u plućima pa time i količina kisika dostupna tkivima. Što dublje i duže se roni zadržavajući dah, količina kisika je manja. Dolazi i do promjene u krvi koja se naziva respiratorna alkaloza koja djeluje na kemoreceptore i izaziva usporavanje srčanog rada, čime se smanjuje potrošnja kisika i omogućava duže zadržavanje daha. To je vrijeme, naravno, ograničeno. Metabolički procesi brzo troše O2, razina CO2 raste, širenjem krvnih žila (vazodilatacija) usporava se protok krvi u mozgu i pojavljuju se mučnina i lagani grčevi mišića ekstremiteta. Umjereni daljnji njegov porast pak izaziva euforiju, blokira refleks disanja, što neiskusne može prevariti u procjeni dužine mogućeg zadržavanja daha. U nastavku se pojavljuju svjetlaci pred očima, zujanje u ušima, razvija se kritična hipoksija koja rezultira nesvjesticom.

Kada ronilac krene u izron događa se suprotan proces: zapremina pluća se naglo širi (osobito u zadnjih pet metara) čime se razrjeđuje zrak u plućima i time naglo smanjuje parcijalni tlak O2, difuzija kisika iz pluća u krv praktično prestaje, a parcijalni tlak ugljičnog dioksida raste. Manjak O2 i porast CO2 stimuliraju centar za disanje, pojačava se glad za kisikom, mozak naglo ostaje u izraženoj hipoksiji i javlja se nesvjestica, iznenada i bez simptoma upozorenja. Najčešće se to događa u zadnjim metrima izrona ili odmah po izronu. Refleks disanja inicira udah koji može završiti utapanjem. Na površini prvi udasi ne osiguravaju izbjegavanje neželjenih posljedica. Naime, potrebno je neko vrijeme da kisik uđe ukrv i dođe do mozga. To obično traje 30-tak sekundi ili najmanje 20 srčanih ciklusa. Dovoljno da je potreban oprez drugog ronioca ili pratitelja u čamcu. Nastalu nesvjesticu prati izražena slabost, drhtavica i amnezija, ali je to i znak da je vrijeme za prestanak ronjenja toga dana.

Postoje i drugi mehanizmi adaptacije organizma na prekid disanja koji objašnjavaju mogućnost utreniranih ronilaca da dugo zadrže dah. Refleksno usporavanje srčanog rada javlja se već uranjanjem lica u hladnu vodu, a pritisak na prsni koš dodatno usporava srčani ritam. Kod rekreativnih, povremenih ronilaca do 40%, dok kod dobro utreniranih frekvencija pulsa može pasti i na 20 u minuti. Pored toga, nakon 15-ak minuta uzastopno ponavljanih zarona slezena počinje adaptivno reagirati oslobađajući veću količinu krvi, čime se povećava primitak kisika, a maksimalna reakcija slezene postiže se nakon oko pola sata. Istodobno, javlja se stiskanje krvnih žila u ekstremitetima (periferna vazokonstrikcija) kako bi što više krvi bilo dostupno vitalnim organima, a povećava se i iskoristivost dostupnog kisika. Nije zanemariva ni psihološka prilagodba iskusnih i utreniranih ronilaca koja im omogućava da neko vrijeme “zanemare” refleks disanja potaknut ugljičnim dioksidom.

Prevencija pojave nesvjestice

Liječnici koji se bave podvodnom medicinom nemaju dvojbi o postojanju visokog rizika hiperventilacije prije zarona na dah. Dok su neki stava da je svaka hiperventilacija potencijalno smrtonosna, drugi podržavaju kratkotrajnu hiperventilaciju pravdajući je iskustvima profesionalnih ronilaca na dah i iskusnih natjecatelja u dubinskom ronjenju ili podvodnom ribolovu. Činjenica je da se treningom može postići određena korist od kratkotrajne hiperventilacije (tri do četiri respiratorna ciklusa), uz određene mjere opreza i pravila.

Više o prevenciji pojave nesvjestice kod ronilaca, s pravilima za kratkotrajnu hiperventilaciju prije zarona, možete pronaći u 28. broju SCUBAlife magazina (lipanj 2017.).

SHARE