Najopasnija bića pod morem

Morske dubine još uvijek su prilično neistražene, i to u vremenima kada je čovjek počeo zauzimati i otkrivati komadiće svemira.

Veliko plavetnilo zbog toga još uvijek izaziva, ne samo uzbuđenje, nego i nelagodu jer je strah od nepoznatog najčešći osjećaj koji čovjek može imati. Stoga nije čudno da popularna kultura i Hollywood često koriste motive morskih životinja kako bi izazvali iskonski strah kod gledatelja. Upravo je zbog toga morski pas postao toliko omražen da je njegova zastrašujuća filmska pojava nadišla i zasjenila njegovu pravu prirodu i više nego potrebnu svrhu u svjetskim morima, zbog čega mu danas prijeti izumiranje. To, međutim, ne znači da morske dubine ne kriju opasnosti i da u njima ne obitavaju vrste koje jednim ugrizom ili ubodom mogu ubiti svako živo biće. Neke od njih su sasvim “nefilmične” jer njihova veličine ne prelazi onu čovjekova nokta, ali im je snaga otrova dovoljna da jedna kap ubije i nekoliko desetina ljudi koji još uvijek protiv pojedinih vrsta nisu našli protuotrov. SCUBAlife vam donosi popis najopasnijih životinja koje možete naći u moru i koje je najbolje izbjegavati. 

Čovjek (Homo sapiens) 
U pitanju je životinja koja se smatra najsavršenijim strojem za ubijanje na planeti, zbog čega bez konkurencije zauzima prvo mjesto kada su u pitanju najsmrtonosnije vrste na planeti. Nijedna druga opasna vrsta protiv njega nema nikakve šanse, osim sporadične i slučajne. Njegova mogućnost apstraktnog mišljenja koja ga izdvaja od svih živih vrsta na Zemlji pridonijela je da je u stanju efikasno istrijebiti sve vrste na Zemlji, uključujući i vlastitu. Smatra se da je u pitanju jedina vrsta na Zemlji koja ubija, ne samo iz potrebe, nego će rado ubiti iz puke zabave. Stoji na vrhu prehrambenog lanca, a jedini značajni prirodni neprijatelji danas su mu, osim vlastite vrste, virusi i bakterije za koje se smatra da će mu na kraju i doći glave, ako prije toga ne uništi sam sebe. Od ostalih vrsta na Zemlji izdvaja se upravo i tom mogućnošću da istrijebi i vlastitu vrstu. Jedina je životinja koja bez problema lovi i jede ostale otrovne vrste. Svojim ponašanjem djeluje na svijet i globalno i lokalno čime je pokrenuo, kako ga biolozi zovu, “šesto veliko izumiranje”. Znanstvenici su nedavno objavili da morima prijeti masovno odumiranje, a svi faktori koji pridonose tome odnose se na čovjekovo djelovanje: globalno zatopljenje, povećanje kiselosti mora i smanjenje kisika u moru. Usprkos svojoj inteligenciji koja je nenadmašna na Zemlji, još uvijek nije sasvim shvatio da njegov opstanak ovisi o preživljavanju drugih vrsta koje nemilice ubija. Pretpostavlja se da uništavanje bogatih tropskih prašuma, zajedno sa zagađivanjem atmosfere i uništavanjem susjednih ekosustava, povlači do 27.000 vrsta živih bića godišnje (tri na sat) u izumiranje, a po nekim procjenama ukupno godišnje izumire i do 50.000 vrsta – tisuće puta brže nego što je normalno. Da bi se shvatila njegova efikasnost i smrtonosnost dovoljno je samo izvući brojku da godišnje ubije 70 milijuna morskih pasa te na godinu izlovi 85 milijuna tona ribe, što je dovoljno da ekosustav izbaci iz ravnoteže i izazove trajne poremećaje koji će se teško ispraviti u budućnosti.  

Velika bijela psina (Carcharodon carcharias)
Od svih morskih pasa ronioce najviše užasava, ali i oduševljava, veliki bijeli morski pas, jedini preživjeli pripadnik roda Carcharodon. Neki ga smatraju najsavršenijim strojem za ubijanje (ako izuzmemo čovjeka), a činjenica da živi u svim oceanima i da je nepromijenjen milijunima godina daje jasnu sliku o kakvom se savršenstvu radi. Velika bijela psina najčešće je duga do sedam metara, a teška je oko dvije tone. Unatoč ljudskim fobijama, čovjek joj je prilično nisko na listi želja kad se radi o prehrani. Radije jede tuljane, morske lavove i dupine jer imaju manji udio kosti u ukupnoj masi i puno više energijom bogatog sala. Godišnje pojedu preko 11 tona hrane, ponajprije tuna, dupina, kornjača, tuljana i morskih lavova. Čovjeka ponekad s dna zamijene za neku kornjaču ili tuljana pa munjevitom brzinom od 40 kilometara na sat nasrnu na plivača (gotovo nikada na ronioca). Kada ugrize čovjeka, zapravo ga prvo “kuša”, a zatim u pravilu zaključi da to nije dobar obrok pa ga najčešće ostavi da iskrvari. Pritom polomi i poneki zub, ali to mu ne smeta. Procjenjuje se da morski pas u životu izmijeni do 30.000 zubi!
Morski psi su razvili i prilagodbu skeleta tako da umjesto kostiju imaju malo mekšu, ali mnogo lakšu hrskavicu. Zahvaljujući tome imaju znatno manju težinu u odnosu na veličinu pa stoga i brzinu i izdržljivost. 
No, godišnje je u prosjeku zabilježeno šezdesetak napada morskih pasa, dok ljudi izlove između sedamdeset i sto milijuna morskih pasa. Najveći pokolj ljudi morski su psi počinili krajem Drugoga svjetskog rata. Japanska je podmornica potopila američki ratni brod Indianapolis pa je 900 mornara završilo u vodi. Morski psi su ih počeli napadati, provjeravajući radi li se o tuljanima. Nakon napada nisu ih jeli, ali krv u moru privlačila je nove koji su nastavljali s mahnitim ubijanjem. Noć je preživio tek 321 član posade.

Barakuda (Sphyraena)
Barakuda je veoma grabežljiva riba koja nastanjuje vode zapadnog Atlantika od Bermuda do Brazila. Veoma je brza i snažna, a može narasti do dva metra. Na plijen se zalijeće naglo iz dubina brzinom većom od 40 kilometara na sat pa joj čovjek ne može izmaknuti. U južnom Jadranu obitava njezin srodnik škaram, koji je doduše upola manji, ali se također savjetuje izbjegavanje bliskih susreta s njim. Globalno zatopljenje mijenja riblje navike pa je i u Jadranu zabilježen ulov žutousne barakude. Poput morskih pasa i barakude prati reputacija opasnih riba za plivače u moru. Zabilježeno je nekoliko napada, a svjetski mediji nedavno su izvijestili kako je na obalama Atlantika barakuda djevojčicu ugrizla za podlakticu. Znanstvenici upozoravaju da se takvim vijestima nepotrebno širi panika te tvrde da barakude nisu tako opasne kao što ih predstavljaju mediji i popularna kultura preko filmova. Naime, barakude su zapravo strvinari pa često plivače i ronioce zamijene za veće predatore koje često slijede u nadi da će im otkinuti komadić njihovog plijena. Izvješća o napadu barakuda stoga su rijetka i vjerojatno uzrokovana slabom vidljivošću. Surferi često prijavljuju ugrize ove vrste, ali dokazano je da barakude izbjegavaju mutnu vodu pa znanstvenici vjeruju da su u pitanju ugrizi manjih morskih pasa. Svejedno se preporučuje da se barakude ne diraju niti hrane iz ruke. Također se preporučuje izbjegavanje podvodnog ribolova u njihovoj blizini jer može postati opasno kada se zalete po komadić plijena ribolovca. Poznato je također da ih privlače svjetlucavi predmeti poput prstenja jer ih zamijene za plijen pa nesretni plivač može ostati bez prsta. Zato prilikom plivanja u blizini mangrova treba skinuti nakit sa sebe. Barakude su također omiljene u sportskom ribolovu, a njihovo meso smatra se jednim od ukusnijih.

Cone Snail (Conidae)

Sreća je da ne postoji adekvatan hrvatski prijevod za ovu prekrasnu smrtonosnu školjku u kojoj živi opasni puž jer to znači da joj je stanište daleko od Jadrana. Ovaj puž živi u australskim plićacima, a njegova školjka izgledom je toliko primamljiva da bi turističkoj Hrvatskoj sigurno radila velike probleme. Naime, puž koji kao skrovište ima mramornu školjku dobro je naoružan zubom punim otrova koji poput harpuna ispaljuje u žrtvu. Pojedini primjerci opasni su za čovjeka jer je jedna kap dovoljna da usmrti 20 odraslih ljudi. Problem je što protuotrov ne postoji, a dodatni je problem što od uboda do prvih simptoma može proći i nekoliko dana. Opasan je tim više što primamljiva školjka privlači ljude te je omiljena kolekcionarima i izrađivačima nakita. Štoviše, u ranijim stoljećima školjka Conus gloriamarusa vrijedila je ogromno bogatstvo jer ih je na svijetu među kolekcionarima bilo tek nekoliko. Tek je kasnijim otkrivanjem njihovog staništa cijena drastično pala. Ako je dovoljno velik, harpun puža može probiti rukavicu ili mokro ronilačko odijelo. Mnogi primjerci ovih puževa ne izazivaju veće probleme od onih koje bi izazvao ubod ose ili stršljena, ali ubod nekih primjeraka većih tropskih puževa koji se hrane ribama, poput Conus geographusa ili Conus tulipa, mogu imati fatalne posljedice. Prema nekim znanstvenim časopisima, samo 15 smrtnih slučajeva mogu se pripisati ubodima ovih puževa. Vrijednost neurotoksina koji proizvode ovi puževi prepoznala je farmaceutska industrija koja je njihov otrov počela koristiti za istraživanje i proizvodnju nekoliko vrsta lijekova. Tako se od njihovog otrova već dulje vrijeme proizvode analgetici koji ne izazivaju ovisnost, a snažniji su od morfija i do 1000 puta. U SAD-u se od 2004. godine prodaju analgetici na bazi njihova otrova, a klinički se ispituje utjecaj prerađenog otrova na liječenje Alzheimerove i Parkinsove bolesti i epilepsije. 

Plavo-prstenasta hobotnica (Hapalochlaena)
Koliko se odrasla ljudska osoba treba bojati bezazlenog beskralješnjaka koji ne može narasti više od 20 centimetara? Ako se radi o majušnoj hobotnici s plavim kružnim šarama, odgovor je – jako! Hapalochlaena, kako se stručno naziva na latinskom, je malena, a boja joj varira od žutosmeđe do zagasito smeđe. Dok je u tim bojama, nema straha. Ali, kada se sprema napasti boja joj se mijenja u žarko žutu i pojavljuju se plavi prstenovi. Kada je vidite, znajte da pred sobom imate najotrovnijeg stanovnika podmorja. Ono što će ronioce posebno zanimati je da se kreće na dubinama od oko 20 metara, a možete je zateći u vodama Australije ili Japana. 
Naravno, jasno je da zbog veličine ona ne izaziva strah da će vam polomiti kosti svojim čvrstim stiskom, nego otrovom. Konkretno, proizvodi dvije vrste otrova koji nastaju iz dvije odvojene žlijezde. Za rakove kojima se hrane izlučuju blaži otrov koji onesposobi žrtvu, ali joj ne pokvari ukus. No, ako čovjeka procjene kao opasnost i odluče se braniti, a ne bježati – počinju problemi. Čovjek koji ignorira njezinu nervozu i plave kolutove, umire za nekoliko minuta. Otrov je toliko jak da je dovoljno da ga izbaci u blizini napadača, a tek ponekad odluči ga ugristi da ubrza stvar. Ugriz je tako neznatan da ga mnogi niti ne primijete dok otrov ne počne djelovati i paralizira žrtvu. Primjerak promjera desetak centimetara toliko je otrovan da može “jednim punjenjem” ubiti 26 osoba. Ipak, valja znati kako se ne radi o agresivnom biću – kao pravi pacifist pokušat će se povući, sakriti i na koncu, kada je isprovocirate do kraja, signalizirati plavim krugovima i žarko žutom bojom tijela da je spremna ubiti vas. Onome kome toliko signala nije dovoljno, možda je i evolucijski suđeno da nestane. 
Njen otrov sadrži tetrodotoxin koji je desetak tisuća puta snažniji od cijanida. Protuotrov ne postoji. Otrov koji dospije u krvotok paralizira tijelo i žrtva umire nakon tri minute potpuno svjesna svega, slijepa i bez mogućnosti kontrole bilo kojeg mišića u tijelu. Jedini spas je umjetno disanje koje se mora održavati nekoliko sati kako bi se otrov iščistio iz krvi. Tko preživi ovaj napad sljedeća 24 sata često nema nikakve fizičke tegobe, ali potpuna paraliza dok je tijelo pod vodom sigurno nije ugodna za psihičko zdravlje. 

Morska Osa (Chironex fleckeri)
Još je jedan stanovnik Australije noćna mora izletnika u dubinsko plavetnilo. Morska osa jedno je od najopasnijih živih bića na svijetu. Ova otrovna meduza iz razreda Cubozoa ima u sebi dovoljno otrova da usmrti 60 ljudi, a on se nalazi na lovkama, odnosno njezinim žarnim stanicama. Oni koji imaju sreće preživjet će uz nepodnošljive bolove, ali većinu će taj otrov ubiti u roku od tri minute. 
Tijelo ove meduze može biti veličine košarkaške lopte, a s njega visi šezdesetak ubojitih pipaka dugih i do pet metara. One nisu agresivne, ali niti ne moraju biti. Za meduzu su prilično brzi plivači i mogu se kretati brzinom od čak oko sedam kilometara na sat, dakle poput čovjeka koji na tlu ubrzano hoda.
Hrane se tako što se kreću, a u gotovo nevidljive pipke im se uplete riba. Na pipcima se nalaze žarne stanice prepune otrova koje paraliziraju žrtvu. Zbog nevidljivih žarnjaka često se “upecaju” i ljudi koji ih pokušavaju slijediti, a ne vide žarnjake. Otrov im je tako jak da bi žrtvu ubio trenutno. Naime, žarnjaci su građeni od prilično osjetljivog tkiva i svako koprcanje plijena bi ih oštetilo. Zabilježeno je preko pet tisuća smrtnih slučajeva od njezinog uboda u proteklih pola stoljeća. Njezin otrov napada živčani sustav, mišićno tkivo i srce. Dodatni problem je što je ubod toliko bolan da se većina žrtava utopi ili umre od srčanog udara prije nego dopliva do obale. 
Najfascinantniji je način na koji djeluje otrov iz žarnih stanica. Građene su u obliku malenih strelica koje su skrivene u tkivu cijelom dužinom svake lovke. Imaju kemijski “okidač” – na otpuštanje otrova kroz strelice potiče ih dodir ljudske kože ili ribljih krljušti. Dodirne li se Cnidrocil, nastavak žarne stanice (žarna čahura) pukne i pod pritiskom od 150 bara izbacuje žarnu nit koja na svom kraju ima harpunasti završetak. U tkivo koje ju je dodirnulo prenosi otrov sadržan u žarnoj stanici. Ovo je jedna od najbržih reakcija poznatih u čitavom životinjskom svijetu. Kad je otrov izbačen, meduza odbacuje iskorištenu žarnu čahuru i gradi novu. Morske ose uspjeli su u akvarijima natjerati da izbace svoj otrov jednostavno ispuštajući alkohol u vodu. Tako su dokazali da je okidač za puštanje otrova kemijski proces pa koža presvučena nekim umjetnim materijalom neće izazvati reakciju jer lovka neće dodirnuti kemikalije na koži.  

Kamena riba (Synanceia)
Neki kažu da je najgora bol koju čovjek može osjetiti ona koju izaziva kamenac u bubregu. Drugi tvrde da je to bol koju žena osjeti kod porođaja. No, najjača bol koja je medicinski zabilježena kod čovjeka posljedica je uboda kamene ribe (stonefish). Prosječna dužina kamene ribe je svega oko 30 centimetara, a njene boje i oblik tijela joj omogućuju odlično kamufliranje na dnu. Na njezinu oštru, otrovnu leđnu bodlju možete stati ako se zateknete u tropskim vodama Tihog i Indijskog oceana, a primijetit ćete je nakon što počne stravična bol na ubodenom mjestu. Nema pravila na kojoj ćete je dubini zateći, a susret s njom je može biti fatalan. Kupači i ronioci koji se otruju ubodom ove ribe prvo osjete mučninu, a za nekoliko minuta nastaje ogromna oteklina, nakon čega tkivo počinje odumirati. Oni koji su preživjeli ubod kažu da je bol takva da su požalili što isti tren nisu umrli ili barem trenutno amputirali ozlijeđeni dio tijela. Najgore od svega je što se ne može ublažiti. Niti jedan medikament dostupan čovjeku ne može smanjiti neopisivu agoniju. 
Neurotoksin koji izlučuje proizvodi se u žlijezdi koja je skrivena u korijenu igličaste tvorevine, zapravo leđne peraje. Nju kamena riba podiže kada se osjeti ugroženom. Kada je plivač ili ronilac nagaze, količina otrova koju ispusti proporcionalna je sili kojom je nagažena. 
Zanimljivo je da je ova strašna avantura kod nekih ljudi donijela i nešto dobro. Naime, prema nekim izvješćima neke žrtve koje su patile od artritisa djelomično su se oporavile. Bolovi u zglobovima su im nestali, a mobilnost se popravila nakon što su otrovani i preživjeli agoniju. Ipak, znanstvenici još nisu pronašli sastojak koji bi bio odgovoran za to ljekovito svojstvo. 
Za otrov kamene ribe postoji protuotrov, a u slučaju da je on nedostupan dovoljno je ubodeni dio uroniti u vodu na temperaturu iznad 45 stupnjeva Celzija. Naime, visoka temperatura razara neurotoksine pa ne dolazi do stravičnih bolova koji slijede ako se to ne napravi. 

Kljunasta morska zmija (Enhydrina schistosa)
Iako se na sam spomen zmije mnogi naježe, važno je znati da su morske zmije povučena bića koja izbjegavaju kontakt s ljudima. Čak i ako vas pokušaju ugristi, većina će koristiti razmjerno malu količinu otrova. Njihov je otrov neurotoksičan i koriste ga za omamljivanje žrtava, a ne za samoobranu. Zubi su im uglavnom kratki, ali i oni dugi samo 2,5 milimetara dovoljni su da vam u krvotok unesu otrov. 
Kada ih isprovocirate ne postaju samo agresivne, nego i nemilosrdno ustrajne u napadu, pogotovo tijekom zimske sezone parenja. Ako napadnu, zbog posebne građe svojih čeljusti koje su vezane samo tetivama, mogu razjapiti usta dovoljno da vas ugrizu za butinu. 
Za devet od deset napada morskih zmija na ljude odgovorna je kljunasta morska zmija koja je bliski srodnik kobre, ali je otprilike osam puta otrovnija. 
Njihov ugriz je bezbolan, a prvi simptomi pojavljuju se nakon pola sata. No, onda počinju problemi. Prvo se javlja ukočenost, bolovi u mišićima i grčenje čeljusti, a mjesto ugriza počinje boljeti. Zbog neurotoksina se magli vid, a nakon toga nastupa respiratorna paraliza – otkazuju pluća i žrtva se guši. 
Kljunasta morska zmija po jednom ugrizu izbaci do devet miligrama otrova, a za ljude je smrtonosno već 1,5 miligrama. Stoga se svi protuotrovi temelje na njezinom otrovu. 
Morske zmije žive u tropskim vodama Indijskog i Tihog oceana, a u obalnim vodama Australije živi gotovo polovica svih poznatih vrsta morskih zmija. Tijela su im spljoštena kako bi lakše plivale. Smatraju se bićima koja su najbolje prilagođena na život u vodi, a da dišu zrak s površine. 
Pod vodom mogu provesti oko dva sata i zaroniti do 150 metara, ali su najaktivnije do dubine od 30 metara i najčešće izlaze po zrak svakih 30 minuta. 

Ako želite “upoznati” još neka opasna morska stvorenja, to ćete najbezbolnije izvesti čitajući šesti broj SCUBAlife magazina iz prosinca 2011.

SHARE