Značajno je teže napraviti dobar trenažni pripremni plan i program za dubinske ronioce na dah, nego za statičare ili dinamičare u bazenu.

To je razumljivo s obzirom da ronilac u dubinu treba razviti i neke druge odrednice uspješnosti, osim sposobnosti dugotrajnoga zadržavanja daha u mirovanju i kretanju. Drugim riječima, programiranje treninga dubinskih apneista je složenije pa je stoga i lakše napraviti određene omaške u strukturiranju trenažnoga rasporeda i opterećenja te propuste u izboru radnih sadržaja, operatora i modaliteta rada.

Uzimajući u obzir povećanu kompleksnost i zahtjevnost programiranja pripreme dubinaša, još uvijek sam mišljenja da velika većina dubinskih freedivera radi velike defekte u postavljanju svoje trenažne pripreme tijekom prednatjecateljskoga i natjecateljskoga perioda. Propusti se najčešće očituju kao zanemarivanje treninga određene ciljne usmjerenosti ili u krivom doziranju opterećenja, što značajno umanjuje zbirne efekte treninga. 

Primjerice, unatoč dugogodišnjemu trenerskom iskustvu još uvijek nisam susreo freedivera koji je u svojoj trenažnoj pripremi za dubinska natjecanja optimalno koristio specifične bazenske apneističke treninge. Ova moja kritički nastrojena izjava može zvučati umišljeno, razmetljivo ili arogantno s obzirom da danas u svijetu ima mnogo vrhunskih dubinskih ronilaca na dah koji rone na vrlo impresivne dubine, što podrazumjeva i puno znanja o učinkovitoj trenažnoj pripremi dubinskih apneista. Stoga ću u narednim redcima pokušati argumentirati svoje, na prvi dojam pretenciozno mišljenje. 

Važno je reći da se ne može pronaći nikakva znanstveno utemeljena literatura relevantnih autora koja bi govorila o tome kako i koliko bi dubinski apneisti trebali trenirati u bazenu tijekom raznih vremenskih segmenata periodizacije njihovih planski vođenih trenažnih procesa. Ipak, postoje neke internetske objave eminentnih freedivera koji u svojim preporukama za treniranje dubinskih disciplina uopće ne spominju potrebu za bazenskim treninzima tijekom prednatjecateljskoga i natjecateljskoga perioda.

Opisujući izbor trenažnih sadržaja i metoda u tomu vremenskom ciklusu gotovo svi oni govore isključivo o situacijskom treningu u moru. Situacijski trening na problemskoj razini integrira tehnički, taktički, kondicijski i mentalni trening u raznim opcijama konkretne natjecateljske izvedbe te je stoga sasvim sigurno najbolji izbor za završno uvježbavanje.

Međutim, kako period prednatjecateljske i natjecateljske pripreme u dubinskom ronjenju traje i do pet mjeseci, upitno je koliko sam situacijski trening može očuvati treniranost stečenu radom tijekom bazične i specifične pripreme. Problem je u tome što će se situacijskim treningom u moru dobiti odgovarajući fiziološki podražaji za razvoj i/ili održavanje fizičke i apneističke kondicije samo kratkotrajno prilikom izvođenja submaksimalno i maksimalno dubokih urona. Kako se iz određenih razloga u istome danu može roniti samo jednom u veliku dubinu, a u tjednu do četiri puta, tako će i dubinski freediveri nedovoljno često ulaziti u dovoljno duboku hipoksiju uz prateće kratkotrajno, veće anaerobno funkcionalno opterećenje. S druge strane, za vrijeme učestalijih, skoro svakodnevnih situacijskih treninga ponavljanja plićih i srednje dubokih urona isto tako neće doći do dovoljnoga hiperkapnijskog, niti aerobnog metaboličkog opterećenja (izuzev u podvodnom ribolovu) zbog obaveznih predugih površinskih intervala između urona.

Ako takav režim rada bez dovoljnih trenažnih stimulusa potraje, doći će do pada osnovne treniranosti. Budući da se vrhunska sportska forma može postići samo na visokoj razini treniranosti, njena pojava u tom slučaju u najmanju ruku postaje upitna. Konačno, najbolji osobni rezultati se postižu na vrhuncu sportske forme. Zato se nikako ne bi smjela dozvoliti situacija da sportska forma izostane zbog pada treniranosti tijekom natjecateljskoga perioda.

Cijelu kolumnu dr. sc. Ivana Drviša posvećenu ovoj temi možete pronaći u 36-om broju SCUBAlife magazina iz lipnja 2019.

SHARE