Ronjenje je za čovjeka od davnina bila privlačna aktivnost, velikim dijelom zbog resursa koji su se takvom aktivnošću mogli osigurati (ribolov, skupljanje školjaka, spužvarstvo, koraljarstvo i slično), a djelomično i zbog atraktivnosti mora i morskih dubina koje je za ljude zbog svoje neistraženosti i opasnosti uvijek bilo predmetom zanimanja i divljenja.

Zbog psihofizičke zahtjevnosti ronjenja nerijetko su se uz njega vezivali i različiti mitovi te mu se pripisivala određena mističnost, što se djelomično zadržalo i do današnjih dana.

Često korištena istoznačnica pojma ronjenja na dah je ronjenje u apneji (u stranim jezicima apnea, apnoea). Pojam apneja dolazi iz grčkoga jezika (a-, pneo – dahćem), a u doslovnome prijevodu znači nedisanje.

Tragovi ronjenja mogu se pronaći u drevnim kulturama ljudske povijesti. Najstariji arheološki nalazi datiraju iz vremena drevnih naroda Chinchoriana iz kamenoga doba koji su živjeli na području današnjeg Čilea oko 6.000 prije Krista. Pretpostavlja da su pripadnici ove kulture učestalo duboko ronili jer su na njihovim mumificiranim ostacima pronađene promijenjene koštane strukture uha kakve se tipično nalaze u ljudi koji se dugotrajno izlažu hladnoj vodi.

Nalazi brojnih školjaka na području obitavanja skandinavske kulture Ertebølle koja je živjela na obalama Danske i južne Švedske oko 5.400 prije Krista dokazuju ronjenje radi vađenja školjaka koje su koristili za prehranu.

Razne ronilačke aktivnosti te ronilački podvizi drevnih junaka spominju se i u starogrčkoj mitologiji. Tako postoji priča o Tezeju koji je roneći iz dubine izvadio zlatni prsten kralja Minosa kako bi dokazao svoje srodstvo s bogom mora Posejdonom. Herodot pripovijeda o Grku Skilijasu koji je spasio Grke od Perzijanaca tako što je uspio neprimijećen roneći ispod površine prerezati užad kojima su njihovi brodovi bili usidreni za vrijeme oluje. Brodovi su se razbili o stijene. Aleksandar Veliki je u svojim postrojbama imao ronioce za podvodno ratno djelovanje u vrijeme opsade Tire. U starom Rimu djelovali su ronioci pod nazivom “Urinatores” koji su imali ratne zadatke poput izgradnje podvodnih prepreka te su vadili dragocjene terete iz potopljenih brodova. Aristotel je prvi opisao bolove ušnih bubnjića i krvarenja iz nosa nakon ronjenja kao tipične probleme ronilaca na dah.

Postoje brojni drugi arheološki nalazi i slikoviti prikazi diljem svijeta koji nedvojbeno svjedoče o ljudima koji su zaranjali ispod površine vode iz različitih potreba ili pak iz znatiželje i zabave. Lokaliteti tih nalaza međusobno su udaljeni tisućama kilometara te pripadaju različitim razdobljima povijesti i različitim kulturama od spomenute skandinavske kulture, Stare Grčke, drevnoga Egipta i Kine, do Etruščana, Rimskoga Carstva i kultura iz kolonijalne Amerike.

Osobito je zanimljiva i vrlo poznata japanska 2000 godina stara “Ama” tradicija žena koje rone bisere. Ova se tradicija djelomično zadržala do današnjih dana, a prenosila se s majke na kćer. Djevojčice su počinjale vježbati vještinu ronjenja od 11. godine života, a do 17. godine mogle su roniti oko tri minute i na dubinu od oko deset metara. S godinama bi vještinu razvile do te mjere da su mogle roniti i do 35 metara koristeći utege pričvršćene za tijelo.

Na početku prošloga stoljeća, 1900. godine je ronjenje uvršteno na Olimpijske igre u Parizu u sklopu natjecanja u plivanju. Ronjenje se bodovalo kao zbroj vremena i daljine ronjenja. Nakon tih igara ronjenje je izbačeno iz Olimpijada iz sigurnosnih razloga.

Egzaktniji podatci o dubljim uronima iz novijega vremena potječu iz 1913. godine kada je Grk Gheorgios Haggi Statti zaronio na dubinu veću od 70 metara kako bi pronašao i zavezao izgubljeno sidro broda talijanske ratne mornarice. To je tada bilo u potpunom proturječju s uvriježenom teorijom o dubinskim granicama za ljude što je izazvalo nevjericu i interes znanstvenika.

Krajem prve trećine prošloga stoljeća razvija se suvremenija, funkcionalnija ronilačka oprema. Louis de Corlieu je od kaučuka pojačanog žicom 1920. napravio prve peraje slične današnjim. Patentirane su 1933. godine, a dodatno unaprijeđene i komercijalizirane 1940. pod nazivom Swimfins. Jacques O’Marchal je 1931. godine na međunarodnom sajmu nautike prvi put predstavio masku za lice sa zatvorenim nosom. Istu je 1938. unaprijedio Maxime Forjot dodajući joj gumeni kompresibilni dio za nos koji je omogućio olakšano izjednačavanje tlaka u ušima i sinusima. 1951. godine student fizike i ronilac Hugh Bradner razvio je prvo mokro odijelo od neoprena. Petog studenoga 1950. talijanski pilot Raimondo Bucher, porijeklom Mađar, za okladu je uspješno zaronio na 30 metara dubine uz pomoć kamena kao utega. Taj dan se može smatrati datumom početka sportsko-natjecateljskog ronjenja na dah, a taj uron i prvim svjetskim rekordom u tome sportu. U godinama nakon toga događaja počele su se redati obavijesti o novim, dubljim uronima, odnosno rekordima od strane istoga i drugih sportskih ronilaca. Ennio Falco je 1952. prvi srušio Bucherov rekord, a do šezdesetih godina dominiraju Talijan Alberto Novelli i Brazilac Americo Santarelli koji nadilaze dubine Buchera i Falca.

1962. godine Talijan Enzo Maiorca postiže teoretski nedostižnu granicu od 50 metara dubine. Naime, znanstvenici onoga vremena su temeljem fizikalnih izračuna zaključili da bi se na toj dubini zbog tlaka okoline trebao urušiti prsni koš i najsposobnijem roniocu na dah. No, oni tada nisu znali za evolucijski urođenu fiziološku adaptaciju na dubinu, kasnije nazvanu “blood shift”. Ova prilagodba, kao i neki drugi fiziološki fenomeni bili su predmeti izučavanja tima znanstvenika u narednim godinama. Jedan od članova toga tima koji je imao ulogu ispitanika u njihovim studijama bio je i američki ronilac Robert “Bob” Croft. Croftovo aktivno uključivanje u natjecateljsko ronjenje na dah pod opservacijom znanstvenika rezultiralo je revolucionarnim spoznajama o fiziologiji ronjenja u apneji među kojima je osim blood shifta i otkriće fenomena uštede kisika nazvanog “ronilački refleks”. U svojoj natjecateljskoj karijeri Croft je pobjeđivao najbolje natjecatelje toga vremena Enza Maiorca i Francuza Jacquesa Mayola, a 1968. godine postavio je novi dubinski rekord od 73 metra. Croftu se pripisuje prvo korištenje glossopharingealne insuflacije koju je on prvi koristio prije urona, a u freedivera današnjice neizostavna je metoda zvana “pakiranja pluća” iznad totalnog kapaciteta.

Sljedećih petnaest godina povijest ronjenja na dah je obilježena rivalstvom Enza Maiorca i Jacquesa Mayola. Obojica su u disciplini No Limit (NL) uz pomoć takozvanog “sleda” (saonica montiranih na uže uz koje se roni, a koje omogućuju brzi zaron s utegom te brzi izron uz pomoć uzgonskog balona) željeli pod svaku cijenu postići što veću, rekordnu dubinu. Pri tom su naizmjenično bili jedan uspješniji od drugoga. Tijekom 20 godišnjeg nadmetanja koje su nastavili i u svojim pedesetim godinama Maiorca je postigao 17, a Mayol 11 svjetskih rekorda. Mayol je u pripremu za uron revolucionarno uveo istočnjačke metode meditacije i opuštanja poput yoge i “zen” pristupa, za razliku od do tada učestalo korištene forsirane hiperventilacije. 23. studenoga 1976. Mayol je prvi prešao “granicu snova” zaronivši na 101 metara dubine (Elba, Italia), 1981. je postavio svjetski rekord od 61 metar u disciplini nepromijenjene težine s perajama (CW – Constant Weight), a 1983. je u dobi od 56 godina ostvario svoj zadnji NL svjetski rekord od 105 metara.

O njihovom dugogodišnjem prijateljskom rivalstvu snimljen je sada već kultni film “The Big Blue” koji je uzrokovao pravi uzlet popularizacije ronjenja na dah.

Devedesetih godina njihovo rivalstvo je zamijenjeno novim, sličnim suparništvom između Talijana Umberta Pelizzaria i Kubanca Francisca “Pipin” Ferrerasa. Pelizzari je u konačnici bio bolji s rekordima od 150 metara u NL i 80 metara u CW iz 1999. godine te je 2001. završio natjecateljsku karijeru s rekordnom dubinom od 131 metar u disciplini promjenjive težine (VW – Variable Weight).

Od 2007. svjetski rekord u NL drži Austrijanac Herbert Nitsch s impresivnih 214 metara, što je više nego dvostruko od krajnje teoretske fiziološke dubinske granice koja je dramatično sugerirana filmom The Big Blue. Nitsch je kasnije zaronio do nevjerojatnih 253 metra, ali je tijekom izrona, prije površine doživio nesvjesticu i dekompresijsku bolest koja je prouzročila brojne opasne neurološke probleme. Rekord nije priznat, a “najdublji čovjek na Zemlji” je zadobio trajne zdravstvene posljedice zbog kojih je morao završiti i natjecateljsku karijeru. Prije toga je bio svestrani freediver, svjetski prvak u svim AIDA-inim bazenskim i dubinskim disciplinama. Tijekom sportske karijere postavio je 34 svjetskih rekorda u devet disciplina freedivinga.

Kada se spominju velikani freedivinga svakako treba spomenuti i Ruskinju Nataliju Vadimovna Molchanov koja je 2015. tragično preminula na treningu dubine. Za života je ostvarila 41 svjetski rekord i na svjetskim prvenstvima osvojila 23 zlatne medalje, što ju čini najtrofejnijim freediverom u povijesti.

Za moderno sportsko bavljenje ronjenjem na dah uvriježio se popularni internacionalni sinonim freediving. Freediving se usko povezuje s natjecateljskim disciplinama i disciplinama rušenja osobnih rekorda u kojima se u jednome dahu pokušava postići maksimalno vrijeme, maksimalna preronjena dubina ili daljina. U širi pojam freedivinga spadaju natjecateljski i rekreativni podvodni ribolov, podvodna fotografija, podvodne sportske igre hokej i ragbi, gađanje u metu te snorkeling.

Sva relevantna međunarodna natjecanja u ronjenju na dah odvijaju se pod okriljem dvije krovne federacije: CMAS (Confédération Mondiale des Activités Subaquatiques) koji je osnovan 1959. godine od strane legendarnoga ronioca Jacques-Yves Cousteaua te je priznat od Međunarodnoga olimpijskog odbora i AIDA (Association Internationale pour le Développement de l’Apnée) koja je osnovana 1992. godine.

Više o pomicanju granica i aktualnim rekordima u ronjenju na dah pročitajte u 33. broju SCUBAlife magazina (rujan 2018.).

SHARE