Impresivan razvoj natjecateljskih rezultata u ronilačkoj apneji sve više preispituje krajnje domete ljudskih sposobnosti.

Nakon svakoga novog rušenja pretpostavljenih teoretskih limita u ronjenju na dah, znanost uvijek pronađe nova stručna objašnjenja za pomicanje shvaćanja granica fizioloških prilagodbi ljudskoga tijela. Drugim riječima, znanstveno razumijevanje prilagodbe organizma na ekstremne uvjete i zahtjeve kakvima se izlažu elitni freediveri često pomalo zaostaje za njihovim sportskim pothvatima. Radi toga je više nego opravdano postaviti pitanje šteti li intenzivno bavljenje ronjenjem na dah zdravlju, odnosno, kakve bi ono negativne, akutne ili kronične, zdravstvene posljedice moglo prouzročiti roniocima. Na ta pitanja nije lako dati jednoznačan odgovor. Zapravo je najpoštenije reći da ni najbolji poznavatelji fiziologije ronilačke apneje za sad ne mogu zauzeti jasan stav o tome. Razlog je u nedovoljnom broju relevantnih znanstvenih istraživanja na temelju kojih bi se razni vidovi eventualne štetnosti mogli sa sigurnošću potvrditi ili opovrgnuti.

Pretjerivanje u prakticiranju bilo kojega sporta može štetiti zdravlju. No, notorna je činjenica da se freediving doživljava kao ekstremni sport čak i onda kada se ne pretjeruje s trenažnim opterećenjima. Takva percepcija je razumljiva i opravdana zbog opasnosti od utapanja, radi učestaloga izlaganja izraženoj hipoksiji i hiperkapniji, zbog hipotermije i ostalih ekstremnih uvjeta okoline u kojima se sportska aktivnost često odvija te uslijed problematike koja se pojavljuje uz promijenjenu fiziologiju ljudskoga tijela u hiperbaričnim uvjetima. Međutim, s druge strane, doživljavanje slobodnoga ronjenja krajnje opasnim sportom je velikim dijelom pogonjeno i s urođenim, nerijetko fobičnim ljudskim strahom od gušenja, kao i s time povezanom predrasudom da se zbog ponavljajućih dugotrajnih zadrški daha u tijelu mora događati nešto vrlo loše.

Stoga, kada se govori o potencijalnoj štetnosti freedivinga za zdravlje treba razlikovati moguće posljedice akutnih opasnosti koje ga karakteriziraju kao visokorizični sport, od za sad, uglavnom, samo hipotetičkih kroničnih posljedica. Takve tiho nastupajuće patološke promjene bi se zaista mogle razvijati tijekom dugog apnejaškog staža uslijed učestaloga izlaganja fiziološki krajnje graničnim zahtjevima.

Egzaktni, znanstveno potkrijepljeni podatci o kroničnoj patofiziologiji natjecateljskoga freedivinga su vrlo rijetki te uglavnom nisu potvrđeni iz više izvora. Ipak se dosta spekulira o potencijalnim ugrozama. Vjerojatno je najrealnija opasnost od nakupljanja oštećenja pluća uslijed ponavljajućih barotrauma (squeeze – nagnječenje). Tijekom urona u dubinu vrlo je lako zadobiti squeeze ako se uronu pristupa brzopleto, s nedovoljnim znanjem o rizicima dubinskoga ronjenja ili zbog nedovoljne fizičke pripremljenosti na specifične uvjete povećanoga tlaka okoline. Barotrauma pluća može biti lakša ili teža s lakšim ili težim posljedicama. Prepoznatljiva je po iskašljaju s tragovima krvi nakon izrona, plićem ubrzanom disanju, a u težim oblicima i pojavom zaduhe (dispneja) te iscrpljenosti. Pojava plućnoga edema (izlazak tekućine u međustanični prostor) otežava izmjenu plinova što se potvrđuje padom saturacije kisika u arterijskoj krvi. Najteži oblici barotraume mogu dovesti do pneumomedijastinuma, pneumotoraksa, pneumoperikardiuma ili arterijske plinske embolije (razni oblici patološkoga prodora zraka) pa i do smrtnog ishoda zbog obilatoga krvarenja u plućima. Upravo je krvarenje u plućima bio razlog smrti američkoga freedivera Nichlasa Mevolija koji je prva i jedina žrtva na natjecanjima u ronjenju na dah. Zarastanjem ozljeda plućnih alveola i plućnoga tkiva mogu na mjestima oštećenja u međustaničnom prostoru nastati ožiljna vezivna tkiva koja nazivamo fibrozama. Stvaranje ožiljaka na plućnom tkivu smanjuje izmjenu plinova između krvi i zraka u plućnim mjehurićima, a nakupljanjem velikoga broja fibroza smanjuje se elasticitet pluća, što otežava disanje. Mnogi su ronioci u svojoj natjecateljskoj karijeri doživjeli na desetke lakših ili težih barotrauma pluća bez, za sad, evidentiranih trajnih posljedica po zdravlje. Sretna je okolnost da su plućne ozljede obično prolazne. No, kako je natjecateljski freediving još uvijek relativno mladi sport, bila bi potpuno logična zabrinutost za mogućnost naknadne pojave posljedica uslijed potencijalne dugogodišnje tihe akumulacije fibroza na plućima iskusnih freedivera. Problem je u tome što ne znamo razmjere mogućeg formiranja fibroza nakon različitih gradijenata ronilačkoga squeezea. Nadalje, ne znamo dobro procijeniti ni razmjere oštećenja plućnoga tkiva prema stupnju ispoljavanja simptoma barotraume. Ukratko, ne znamo ni približno dovoljno o kroničnom recidivnom izlaganju plućnim barotraumama u ronioca na dah, iako gotovo svaki treći natjecatelj u dubinskim disciplinama freedivinga zadobije neki oblik squeezea.

Dosta se spekuliralo o mogućoj štetnosti dodatnoga “pakiranja” zraka (GPI – glossopharyngeal insufflation) koje freediveri učestalo koriste zbog povećanja volumena udahnutoga zraka iznad totalnoga plućnog kapaciteta, kao i forsiranog izdaha zraka ispod rezidualnog volumena (GE – glossopharyngeal exufflation), što uglavnom koriste na treningu simuliranja urona na veliku dubinu. Pretpostavljalo se da bi GPI radi velikoga povećanja intratorakalnog tlaka mogao izazvati plućnu hipertenziju i posljedično patološke promjene na plućnom parenhimu slične onima koje nastaju s barotraumom. Međutim, nekoliko provedenih studija nije uspjelo zabilježiti takve promjene uzrokovane GPI-jem ili GE-om. Naprotiv, izgleda da prakticiranje ovih tehnika donosi korisno povećanje elasticiteta prsnoga koša, odnosno povećava vitalni kapacitet i smanjuje rezidualni volumen pluća što je osobito poželjna transformacija za ronjenje na veće dubine.

S obzirom da u treniranih ronilaca na dah po završetku maksimalne apneje parcijalni tlak kisika u arterijskoj krvi može iznositi svega 20 do 30 milimetara stupca žive (2,7 – 4,0 kilopaskala) uz saturaciju kisika manju od 50%, logično je potrebno provesti razne znanstvene studije kojima bi se ocijenila moguća štetnost čestog izlaganja tako dubokoj hipoksemiji.

Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu provedeno je istraživanje kojim se željelo utvrditi uzrokuju li učestali hipoksični podražaji izazvani maksimalnim voljnim apnejama u treniranih ronilaca na dah negativne promjene u osjetljivosti kemoreceptora slične onima opisanim u bolesnika s opstruktivnom apnejom u spavanju (OSA – obstructive sleep apnea). Naime, izražen “kemorefleksni stres” prisutan u apneji rezultira velikim povećanjem simpatičke živčane aktivnosti (kod ronilaca više od 20 puta u odnosu na bazalno stanje i više od pet puta u odnosu na neronioce). Učestalim izlaganjem hipoksemiji tijekom određenog vremena može se prouzročiti kronična prenaglašena senzitivnost perifernih kemoreceptora (kao što je to u OSA bolesnika), a što onda putem prenaglašene simpatičke živčane aktivnosti uzrokuje arterijsku hipertenziju i endotelnu disfunkciju. To predstavlja ozbiljne faktore rizika za razvoj bolesti srca i krvožilnog sustava. Na sreću, rezultati studije su pokazali da ubrzo nakon prestanka intenzivnih treninga u ronilaca na dah dolazi do normaliziranja senzitivnosti perifernih kemoreceptora na podražaj hipoksijom, što govori da vjerojatno nema opasnosti od pojave bolesti.

Na istome se fakultetu odvija serija studija dubinskoga ronjenja s vrlo ambicioznim konačnim ciljem utvrđivanja krivulje sigurnosti od dekompresijske bolesti u apneji.

U toj vodećoj svjetskoj ustanovi za proučavanje fiziologije ronilačke apneje svojevremeno je okupljen međunarodni tim eminentnih svjetskih znanstvenika pod vodstvom profesora Željka Dujića s ciljem istraživanja ponašanja srca tijekom maksimalne apneje. Unatoč utvrđenom reduciranom miokardijalnom krvnom protoku za više od 30% tijekom apneje s punim plućima, na srcima elitnih freedivera s dugogodišnjim ronilačkim stažem nisu pronađene nikakve abnormalnosti niti kronične patološke promjene kao što su to poremećaji rada, fibroze i slično.

U narednim studijama prošireni tim ove grupe znanstvenika je izučavao formiranje slobodnih radikala i druge promjene u metabolizmu mozga izazvane dubokim ronilačkim hipoksemijama, kao i očuvanost krvno moždane barijere na moždanim kapilarama. Praćenje nekih krvnih markera je ukazalo na povećanu propusnost krvno moždane barijere, ali ne i na patološko rušenje njene opstojnosti ili na strukturalno-neurološka oštećenja.

Druga je grupa znanstvenika, temeljem rezultata jedne svoje studije, sugerirala da iskusni freediveri pate od gubitka kratkotrajne memorije. Zbog toga, kao i radi nekih drugih postavljenih hipoteza, naša je grupa znanstvenika u suradnji s biranim svjetskim ekspertima počela organizirati novu, sveobuhvatnu studiju. Ona će uključivati kontrolu kompletne morfologije i oksigenacije mozga, provjeru hipoteze o izvanstaničnom nakupljanju vode (edem mozga) i slično za vrijeme i poslije maksimalnih apneja te svakako i provedbu kvalitetnih neuro-kognitivnih testova kako bi se utvrdile ili isključile moguće dugoročne posljedice ronilačke apneje.

Više o ovoj temi možete pročitati u tridesetom broju SCUBAlife magazina (u prodaji od prosinca 2017. do ožujka 2018.).

SHARE