Hiperbarični kisik kao lijek

foto: Ivan Brezovec

Liječenje kisikom sve je zastupljenije u svijetu, a hiperbarične komore sve su rasprostranjenije.

Bez obzira na izvor i jezik literature o liječenju disbaričnih ronilačkih bolesti, svima je zajednički kisik kao lijek. Kisik je neophodan za normalno funkcioniranje većini živih organizama na Zemlji. Ako ga uopće nema (anoksija) ili ga organizam ne dobiva dovoljno (hipoksija) zakazuju svi biokemijski procesi koji omogućavaju nesmetan životni ciklus tjelesnih stanica. Stoga nije čudno da ljudi odavno razmišljaju kako da tu “esenciju života” iskoriste za sprječavanje pojave ili liječenje raznih bolesti i stanja. Još u osnovnoj školi došli smo do prvih saznanja o kisiku (O2) i normalnom načinu njegova prenošenja u našem tijelu. Naučili smo da ga prenosi krv u kojoj se on veže za hemoglobin u crvenim krvnim stanicama te da se u plućima obavlja razmjena plinova – s venske krvi otpušta se ugljični dioksid i zamjenjuje kisikom koji tako oksigenirana arterijska krv potom dostavlja svakoj stanici u tijelu. Normalna zasićenost crvenih krvnih stanica kisikom od 96 do 98 posto dopušta povećanje zasićenosti od još samo dva do tri posto. Do tog beznačajnog povećanja možemo doći duljim udisanjem čistog kisika na normalnom tlaku okoline (NBO) ili za samo nekoliko minuta disanja u barokomori (HBO). Treba znati da kada stanice ne dobivaju dovoljno kisika, u krvi ga ima znatno manje. To je razlog što se davanje kisika na normalnom tlaku okoline primjenjuje u pretkliničkoj i kliničkoj medicini, ali najčešće u formi kisikom obogaćenog zraka (uobičajeno 12-15 litara kisika po minuti u hitnoj medicini ili oko šest litara kisika po minuti kod kroničnih bolesnika). Problem je što je čisti kisik potencijalno otrovan plin i njegova dugotrajna primjena može oštetiti pluća. Toksični učinci najčešće se vide kao veliki epileptički napadaj (grand mall), nastajanje šoknih pluća i drugo. Stoga je trebalo otkriti kako je moguće u krvi otopiti što više kisika u što kraćem vremenu. Postoji desetak šire prihvaćenih načina medicinske uporabe kisika, no najčešće su primjena kisika na normalnom tlaku okoline – normobarična oksigenacija (NBO) i na povišenom tlaku okoline – hiperbarična oksigenacija (HBO).

Hiperbarična oksigenacija
Hiperbarična oksigenacija (HBO) je udisanje čistog (100%) medicinskog kisika (“oksigenacija”) u uvjetima povećanog tlaka okoline (“hiperbarična”). Provodi se u, toj svrsi namijenjenim, uređajima – barokomorama (hiperbaričnim komorama). Osobitost HBO je što mijenja biološka pravila koja vrijede za normalnu oksigenaciju. HBO počiva na Henrijevom zakonu o plinovima koji nas uči da što je veći tlak plina iznad površine tekućine, više ga se otapa u tekućini. To znači da zbog fizički otopljenog kisika u krvnoj plazmi hemoglobin postaje kraće vrijeme “nepotreban”. Japanci su sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća, pokusima provedenim na svinjama, dokazali da se uz pomoć HBO život može dulje vrijeme održati i bez prisustva crvenih krvnih stanica (dakle i hemoglobina na njima). Nizozemski velikan kardiokirurgije je malo potom pokazao da isto vrijedi i za ljude, uvodeći zahvaljujući tome po prvi put tehniku operiranja otvorenog srca u vrijeme kada nije postojala danas rutinska mogućnost izvantjelesnog krvotoka (operacijske dvorane za ovakve zahvate bile su u velikim barokomorama, kakva i danas postoji i radi u Grazu). Udisanjem hiperbaričnog kisika u kratkom vremenu dobijemo i do 20 puta (2000%) više kisika otopljenog u krvi, nego što je ukupna količina ovog plina kod udisanja normalnog zraka. A takva kisikom bogata krv, uz praktično potpuno uklonjeni rizik od oštećenja pluća i u velikoj mjeri otklonjeni rizik privremenog oštećenja središnjeg živčanog sustava, velikom brzinom nadomješta nedostajući kisik u stanicama i tkivima pogođenih hipoksijom. Stoga je korist od HBO kao pomoćne metode i potpore drugim terapijama u modernoj medicini nedvojbena, a hiperbarični kisik je tako postao vrlo moćan lijek.

Hiperbarične komore
Postoje dvije vrste komora s različitim tlakom od okoline.
1) Hipobarične komore su simulatori visine. U njima je tlak niži od atmosferskog na razini mora (jedan bar). Koriste se u zrakoplovnoj i svemirskoj medicini i u svrhu istraživanja boravka na velikim visinama.
2) Hiperbarične komore su uređaji koji simuliraju dubine te je tlak u njima povišen u odnosu na normalni atmosferski tlak od jednog bara na razini mora. Koriste se u ronilačkoj i hiperbaričnoj medicini, podvodnim aktivnostima i znanstvenim istraživanjima.
Posude pod tlakom za boravak ljudi postoje u više formi, ovisno o namjeni:

  • Ronilačka zvona, otvorena na dnu, izložena tlaku vode – transportno sredstvo za radove pod vodom;
  • Rekompresijske komore za preventivni ili terapijski tretman ronilaca i radnika u kesonima, kao i za testove i treninge ronilaca;
  • Dekompresijske komore u kojima se tlaku izlažu osobe koje su već pod tlakom za produženi boravak pod tlakom i postupno dovođenje na atmosferski tlak;
  • Potopive dekompresijske komore za transport ronilaca na radnu dubinu;
  • Podvodne nastambe za dugotrajni boravak.

Kada govorimo o hiperbaričnim komorama mislimo prije svega na rekompresijske komore za liječenje ronilaca, ali i brojnih drugih pacijenata. Mogu biti jednomjesne (a njih ima sjedećih i ležećih) ili višemjesne. Višemjesne barokomore postoje u formi manjih uređaja namijenjenih prije svega roniocima, te većih, dvoodsječnih barokomora kliničke namjene u kojima pacijenti najrazličitijih indikacija mogu boraviti u većem komforu. Sve su opremljene neophodnom medicinskom opremom za eventualna hitna stanja i komplikacije, a u njima je uz pacijente obavezno i prisustvo liječnika ili medicinskih tehničara. Kod ovakvih barokomora dio koji se naziva predkomorom služi za komunikaciju – prolaz – osoblja, opreme i po potrebi pacijenata tijekom rada barokomore. Neke barokomore (uglavnom jednomjesne) se tlače kisikom i pacijenti udišu taj kisik iz atmosfere komore. Ovakve su vrlo opasne jer i najmanja greška može dovesti do eksplozije. Mnoge države zato ih ne dozvoljavaju ili polagano zamjenjuju. Prednost jednomjesnih barokomora je individualizirano liječenje, ali uz navedeni iznimno veliki rizik širih razmjera postoji i veliki rizik za pacijenta, jer u slučaju ozbiljnih komplikacija tijekom terapije do njega se može doći samo brzim snižavanjem tlaka, što mu dodatno bitno ugrožava život barotraumom pluća. Takvog rizika u višemjesnim barokomorama nema. Također, zrakom tlačene hiperbarične komore ne mogu eksplodirati, a sve moderne komore opremljene su posebno konstruiranim protupožarnim sustavom.
Sve barokomore opremljene su i modernim uređajima za komunikaciju s osobljem vani, kao i sigurnosnim uređajima koji mjere koncentraciju kisika u barokomori i upozoravaju ukoliko ona pređe dozvoljene vrijednosti.
U rukama iskusnog tima i vrhunskih profesionalaca hiperbarična komora je zlata vrijedan uređaj (cijenom nažalost gotovo i doslovce) koji mnogima može doprinijeti boljem zdravlju. HBOT je jedna od najsigurnijih metoda liječenja, s najmanje mogućih neželjenih nuspojava.

Cijelu kolumnu dr. Maria Franolića o hiperbaričnom kisiku kao lijeku i novostima u ronilačkoj medicini možete pročitati u šesnaestom broju SCUBAlife magazina (lipanj 2014.).

SHARE