Granice maksimalne izvedbe u ronjenju na dah

Većini ljudi je teško shvatljivo da postoje ronioci koji mogu zaroniti dublje od sto metara sa samo jednim udahom i isključivo vlastitom snagom izroniti opet na površinu.

Uz pomoć dodatnih pomagala Austrijanac Herbert Nitsch postigao je nevjerojatnu dubinu ronjenja u apneji od čak 214 metara. Nije ni puno manje impresivna činjenica da postoje ljudi koji mogu voljno zadržavati dah duže od deset minuta, ili pak u apneji preroniti daljinu koja otprilike odgovara dužini triju nogometnih igrališta. Možda još bizarnije zvuči podatak da je Španjolac Aleix Segura ne dišući proveo 24 minute i tri sekunde u statici s prethodnim disanjem čistoga kisika, što otprilike odgovara trajanju gotovo cijeloga večernjeg Dnevnika.

Činjenica o stvarnom izvođenju ovakvih nevjerojatnih ronilačkih podviga ne samo da potvrđuje da je u praksi često moguće ono što je u teoriji teško zamislivo, nego i otvara pitanja o tome gdje su ljudske granice sposobnosti u ronjenju na dah. Učestali pokušaji postavljanja novih, sve zahtjevnijih rekorda, dovode ronioce u granična fiziološka stanja.
Ako kronološki pogledamo dinamiku napretka sportsko-natjecateljskih rezultata po pojedinim natjecateljskim i nenatjecateljskim disciplinama ronjenja u apneji tijekom zadnjih tridesetak godina, tada se iz njihovih trendova krivulja kontinuirane linearne progresije još ne bi moglo zaključiti da smo se sasvim približili granicama krajnjih ljudskih mogućnosti. Izuzetci su samo u disciplini bez ograničenja (no limit – NLT) u kojoj ženski svjetski rekord stoji nepromijenjen od 2002., a muški od 2007. godine, kao i u disciplini zadržavanja daha u mirovanju (static – STA) u kojoj je od 2009. godine do danas još uvijek isti muški rekord. No, ni zastoje u napredovanju rezultata ovih dviju disciplina ne treba nužno pripisivati raznim ograničenjima koja određuju maksimalnu moguću praktičnu izvedbu u apneji.
Naime, postoji više nego opravdana sumnja u regularnost postizanja aktualnoga službeno priznatoga svjetskog rekorda u statici od 11 minuta i 35 sekundi. Taj nevjerojatan rezultat Francuza Stephanea Mifsuda odskače za više od jedne minute od svih ostalih rezultata drugih natjecatelja, kao i za više od dvije minute od svih ostalih njegovih osobnih rezultata. Rekord je postavljen u vlastitoj organizaciji, to jest, van službenih natjecanja, što otvara put mogućim manipulacijama tijekom konkretne izvedbe i post-primjene antidoping kontrole. Drugim riječima, otvoren je put spekulacijama da se ne radi o regularno postignutom rekordu što je ostavilo velike negativne posljedice na daljnju motivaciju svih poštenih natjecatelja u statici. Zastoj u napredovanju rezultata u disciplini NLT nastao je iz sasvim drugih razloga. Vjerojatno osnovni razlog leži u tome što je NLT uvjerljivo najekstremnija disciplina ronjenja u dubinu koja uz sebe veže najveće moguće, po život opasne rizike. Sljedeći razlog je u vrlo zahtjevnoj i skupoj sigurnosno-organizacijskoj infrastrukturi koja je nužna za njeno trenažno i nastupno odvijanje. Popularnost prakticiranja ove discipline osobito je pala nakon Nitschevoga zadnjeg pokušaja obaranja vlastitoga rekorda, to jest izvedbe još dubljega urona od preko 240 metara prilikom čega je jedva preživo te je zadobio trajne posljedice po zdravlje. Od tada do danas uopće nije bilo pokušaja obaranja svjetskoga rekorda u NLT-u.

Unatoč tome što zasad još nema ozbiljnih naznaka o tome da je potencijal teoretske maksimalne apnejaške izvedbe u praksi ozbiljno iscrpljen, sigurno je da ipak postoje čimbenici ograničenja koji će jednom, kad im se pojedini vrhunski freediveri sasvim približe, toliko usporiti progresiju razvoja rezultata da će se moći konstatirati da su krajnje granice ljudskih mogućnosti u pojedinim vidovima i disciplinama ronjenja na dah gotovo dostignute.
Takve ograničavajuće čimbenike možemo podijeliti na relativne i apsolutne. Relativni faktori ograničenja bi se odnosili na cjelokupni antropološki kapacitet pojedinca kojega zajedno određuju genetske predodređenosti, funkcionalno-metabolički kapaciteti, motoričke i mentalne sposobnosti, psihološke osobine te anatomsko-morfološka obilježja. Apsolutni čimbenici ograničenja proizlaze iz specifičnoga utjecaja fizikalnih zakona na tjelesne fiziološke procese u hiperbaričnim uvjetima.

Glavni čimbenik ograničenja gotovo svake maksimalne izvedbe u apneji je svakako limitirana količina raspoloživoga kisika. Snabdijevanje mozga energijom odvija se skoro isključivo aerobnim putem. Kako je glavnina kisika koji je dostupan za vrijeme ronjenja na dah uskladištena putem samo jednoga maksimalnog udaha, tako je potpuno logična ljudska predodžba o isključivoj ovisnosti trajanja voljne apneje o količini udahnutoga zraka. Stoga se laička percepcija apnejaške sposobnosti često povezuje samo s veličinom pluća.

Funkcionalni vitalni kapacitet (FVC) je doista u visokoj korelaciji s trajanjem apneje, no tu povezanost ne određuje samo kisik. Nedavno je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu provedeno najkompleksnije invazivno istraživanje hiperoksične apneje u svijetu koje je pokazalo da trajanje maksimalne zadrške daha s prethodnim udisanjem čistoga kisika uopće nije povezano s hipoksemijom, odnosno s nedostatkom kisika. Na kraju maksimalnih apneja koje su nerijetko trajale i dvadesetak minuta količina kisika u arterijskoj krvi je još uvijek zadržavala bazalne vrijednosti od 100 %. Razlog prekida apneje bio je prvenstveno u ekstremnoj neugodi izazvanoj gubitkom plinskoga volumena u plućima zbog trošenja kisika, potenciranoj jakim podražajem na disanje uslijed velike akumulacije ugljičnoga dioksida. Veći FVC jednostavno produljuje hiperoksičnu apneju tako što produljuje vrijeme kolabiranja pluća na rezidualni volumen. Ista studija je dala i drugi značajan nalaz za ronilačku praksu. Pokazalo se da progresivna hiperkapnija, odnosno visoka koncentracija CO2 koja se u puno većoj mjeri nakupi tijekom hiperoksične apneje, nego za vrijeme apneje s običnim zrakom, ne predstavlja ograničavajući faktor koji bi sam po sebi nužno uzrokovao prekid apneje, unatoč tome što je centralni kemorefleks za CO2  glavni mehanizam podražaja na disanje.

Jedna druga, prethodno provedena studija na istome fakultetu pokazala je da je uzimanjem određenih lijekova – betablokatora moguće produljiti statiku za do 20 %. Betablokatori produljuju svaki vid apneje tako što reduciraju srčani ritam, tlak i minutni volumen srca. Ovaj, za ronjenje zabranjeni doping, takvim svojim inhibirajućim djelovanjem jednostavno umanjuje potrošnju kisika. U kontekstu teme ovoga teksta poanta je u tome da se ono što je u roku pola sata moguće učiniti jednom tabletom betablokatora, može kroz dulji period postići i djelovanjem na iste mehanizme putem sustavnoga treninga ronilačke apneje, prakticiranjem mentalnoga treninga opuštanja te poticanjem razvoja urođenoga fiziološkog mehanizma – ronilačkoga odgovora (o kojemu sam pisao u SCUBAifeu broj 12 iz lipnja 2013.).

Nadalje, dugotrajnim uvježbavanjem tehnike glosofaringealne insuflacije, to jest umijeća dodatnoga komprimiranja (pakiranja) zraka u pluća i povećavanjem elasticiteta prsnoga koša, može se akutno povećati unos kisika za više od 30 %. I konačno, nasuprot mogućnosti povećanoga skladištenja kisika, usavršavanjem tehnike i ekonomike ronilačkoga kretanja drastično se umanjuje njegova potrošnja.
Dakle, čak je i poimanje kisika kao glavnoga metaboličkog ograničavajućeg faktora ronilačke apneje vrlo fleksibilno. U vezi s energetskom metaboličkom pozadinom ronjenja u dinamičkim disciplinama još svakako treba napomenuti da većina natjecatelja ne koristi dovoljno lokalne mišićne anaerobne kapacitete koji mogu u maksimalnoj izvedbi sudjelovati s gotovo do 40 % energetskih zahtjeva. Optimalnim taktiziranjem brzinom ronjenja moguće je drastično povećati iskoristivost anaerobnih energetskih zaliha.
Apsolutni ograničavajući čimbenici ronjenja u dubinu proizlaze iz problema s kompenzacijom tlaka, narkozom dušika i dekompresijskom bolešću (DCS). Uspješan uron od preko 200 metara u dubinu dokazuje da se vrhunskom tehnikom kompenziranja rastućega tlaka okoline može uspješno neutralizirati ovaj problem. Veliko je pitanje bi li tako bilo i s daljnjim povećanjem dubine ronjenja, prvenstveno s obzirom na ograničenu elastičnost hrskavično građene traheje.

Ostatak kolumne o granicama u ronjenju na dah pročitajte u novom broju SCUBAlife magazina (24. broj SCUBAlife magazina – lipanj 2016.).

SHARE

Warning: A non-numeric value encountered in /home/scubalif/public_html/wp-content/themes/Newspaper/includes/wp_booster/td_block.php on line 1009