Zrak je idealna mješavina plinova za život na Zemlji, ali samo između nula i 4000 metara nadmorske visine.

Pri tlaku od jednog bara na površini mora svaki od plinova u zraku, ovisno o svojoj zastupljenosti u zraku, ima i svoj parcijalni tlak (O2 0,21 bara + N2 0,78 bara + ostali plemeniti plinovi i vodena para 0,1 bar). Zbroj tih parcijalnih tlakova daje nam tlak od jednog bara na površini mora (0,21 + 0,78 + 0,1 = 1). Čudna smjesa koja nam život znači!

Krenemo li preko 4000 metara nadmorske visine zrak više nije idealna mješavina za život. Pomanjkanje kisika na višim nadmorskim visinama najbolje poznaju planinari i alpinisti pri usponima na visoke vrhove. Uzrokovano je smanjenjem atmosferskog tlaka te smanjenjem parcijalnog tlaka kisika. Osjećaj nemogućnosti disanja, pomanjkanje daha, nakupljanje vode u plućima i slično upućuje na to da zrak i nije baš uvijek idealna plinska mješavina za život na Zemlji. Pogotovo ako znamo što se događa sa zrakom kao mješavinom za disanje pod vodom.

Priroda i evolucijska prilagodba riješile su problem disanja i opskrbe kisikom podvodnog svijeta na dva načina: ili zadržati dah udahnut na površini (morski sisavci, kornjače itd.) ili uzeti kisik iz vode (sve ribe i biljni svijet podmorja). Naravno da čovjek, zahvaljujući svojim sposobnostima i razvoju znanosti i tehnologije, ima više mogućnosti za preživljavanje pod vodom. Ljudi, kao i svi sisavci, rone na dah (relativno kratak boravak pod vodom do 10-ak minuta) ili, koristeći znanje i tehnologiju, rone s autonomnim ronilačkim aparatom i tako produžuju boravak pod vodom. Zbog gustoće vode s dubinom raste i vanjski tlak (svakih 10 metara raste tlak za jedan bar). Kako bismo mogli udahnuti pod vodom potrebno je da nam zrak iz boce dolazi pod istim tlakom koji ima okolina, inače naša pluća ne mogu stvoriti dovoljni podtlak ili nadtlak za udah ili izdah. Dakle, disati pod vodom možemo samo zrak pod većim tlakom od onoga na površini, što utječe na naš metabolizam. Zbog povećanog parcijalnog tlaka kisika i dušika oni se pojačano tope u našem tijelu, njihova količina u tkivima i stanicama našeg tijela raste, a to izaziva promjene koje odstupaju od normalnih uvjeta življenja pri atmosferskom tlaku od jednog bara te nam stvaraju niz problema. Povećana količina dušika otopljenog u tkivima ima dva negativna djelovanja: narkotično djelovanje dušika i problem dekompresijske bolesti.

Narkotično djelovanje dušika javlja se kod parcijalnog tlaka dušika od ppN2 = 3.12 bara. Na 30 metara dubine 78% dušika ili frakcija N2 od 0,78 x 4 bara, što je apsolutni tlak na 30 metara dubine, daje nam parcijalni tlak N2 od 3.12 bara (0.78 x 4 = 3.12 bara). Pri tom parcijalnom tlaku količina dušika koji se otopi u našim tkivima, pa i živčanim vlaknima, mijenja brzinu kretanja impulsa što u našem mozgu stvara drugačiju sliku od normalne. Dušik tada djeluje narkotično i kod ronilaca stvara osjećaj poznat pod nazivom “pijanstvo dubina” ili “dušična narkoza” ili “martini efekt”. Simptomi su prilično drastični i manifestiraju se slično kao i alkoholno pijanstvo, ali je podvodni ambijent za čovjeka ipak znatno opasniji od udobnog naslonjača u nekom baru. Dubinsko pijanstvo bitno utječe na intelektualne sposobnosti, prije svega moć rasuđivanja i ponašanje te predstavlja veliki rizik za ronioce. Tako se ronioci koje zahvati pijanstvo dubina ponašaju potpuno nerazumno tijekom urona. Imaju nekontrolirane pokrete, smiju se pod vodom, odbacuju regulator disanja i ostale dijelove opreme, gube orijentaciju i slične stvari. Jasno je da takva stanja ugrožavaju život pogođenog ronioca, a i njegovog partnera. Daljnjim povećanjem dubine simptomi se pogoršavaju, slično kao i kod opijanja alkoholom – svaka popijena čašica alkoholnog pića znači dodatni “gubitak dijela razuma”. Stoga je važno simptome dubinskog pijanstva znati prepoznati na sebi, ali i na svom partneru te na vrijeme djelovati, dakle, smanjivati dubinu. Tako biste trebali na sebi primijetiti da gubite mogućnost multitaskinga ili da vam se gubi kratkotrajna memorija, da vidite jarke crvene boje na više od 30 metara dubine bez ronilačke svjetiljke, da ne uspijevate rukovati svojim podvodnim fotoaparatom kojim ste inače rukovali bez problema i slične anomalije. Simptomi mogu biti i vrtoglavica, zujanje u ušima, obamrlost usana, metalni okus u ustima, poteškoće pri čitanju brojeva na instrumentima, tjeskoba, kratkoročni gubitak pamćenja, ukočenost i bockanje u usnama i udovima… Na buddy-ju biste trebali prepoznati simptome kao i kod alkoholnog pijanstva. U tom trenutku važno je odmah smanjiti dubinu za metar do dva i simptomi će gotovo trenutačno nestati. Ponovnim povećanjem dubine u istom zaronu simptomi dušične narkoze će se opet pojaviti.

Da biste olakšali prepoznavanje simptoma na sebi ili partneru možete prije dubljih urona dogovoriti i neke “testove” pod vodom kako biste jedan drugoga kontrolirali. Konačno, zato i služe buddy-ji! Naravno, umor prije urona ili mamurluk od alkohola povećavaju vjerojatnost dušične narkoze. Stoga na uron uvijek treba ići odmoran i ne “forsirati”. Planirajte svoj uron i dubinu i ronite prema planu. Češće provjeravajte sebe i svog partnera na dubinama većim od 30 metara. Izdišite “do kraja” kako biste što više zraka izbacili sebe. Kontrolirajte svoje ronilačke instrumente i vjerujte im! Ako ste zbunjeni, smanjite dubinu za nekoliko metara.

Ipak, jedna pojava simptoma ne znači da ćete i ubuduće imati simptome dubinskog pijanstva na dotičnoj dubini, a i nema poznatih trajnih posljedica nakon izrona (ako je izron izveden prema pravilima). Treningom se rizik donekle smanjuje, a učinak nestaje odmah po smanjenju dubine. Također, utjecaj otopljenog dušika na svakog ronioca je različit i pijanstvo dubina se ne pojavljuje na istim dubinama kod različitih ronilaca. Čak i pojava simptoma dušične narkoze kod istog čovjeku nije stalna te se ne manifestira uvijek na istoj dubini i na isti način. Stoga je važno naučiti prepoznati simptome dubinskog pijanstva i ne zanemarivati ih kada ih primijetite.

SHARE