DOSSIER: 11 poslova koje možete raditi roneći

Što je zajedničko vađenju mina, varenju, traženju arheoloških nalaza i radu za naftnu kompaniju?

Pa malo toga ili ništa, reklo bi se na prvi pogled. I doista, te aktivnosti teško je spojiti, ali date li im jedan zajednički nazivnik (ili dva, ako vam je tako draže)- more i ronjenje, dobivate nešto još neočekivanije, zaradu. Kako je to moguće pogledajte u ovih 11 priča o ljudima koji su neraskidivo, a dobrim dijelom i profesionalno, povezani s onime čime se svi mi najradije bavimo. Neki od njih od malena su znali da će im more biti neka vrsta životnog poziva, neke je slučajnost i stjecaj okolnosti doveo do toga, ali svima im je zajedničko jedno. Zarazili su se virusom od kojeg nema lijeka, ronjenjem. No, kad je već tako, zašto ne pretvoriti tu ovisnost u nešto od čega se može živjeti? Tko zna, možda će upravo Vas životni put nanijeti na nešto slično. Mislite li da je to nemoguće, pročitajte ovaj dossier i razmislite dvaput. I zamislite kako je to kad za život zarađujete onim što inače najviše volite raditi. Nije loše, ha…?

Braša Suhonik, voditelj ronjenja
Braša Suhonik ronjenjem se “zarazio” relativno nedavno, ali vrlo brzo je uvidio kako se u njemu potpuno pronašao. A kako i ne bi kada u njegov posao spada ronjenje i uživanje na nekim od najatraktivnijih lokacija na svijetu. “Godinama sam s ekipom na ljeto odlazio u Bangkok kao početnu lokaciju,od kuda bismo nastavljali dalje u nezaboravne avanture po ostalim azijskim zemljama, ili ‘odrađivali’ nama najdraže tajlandske destinacije. Tako je bilo do 2008. godine, kada smo umorni od dotadašnjih proputovanja ,od par tisuća kilometara, i obilaženja mnogih megalopolisa, arheoloških,povijesnih i prirodnih lokaliteta i svih ostalih “must to-do” lokacija ,odlučili ostati mjesec dana na Koh Tau i odraditi PADI-jev početni,Open Water Diver tečaj”, kaže Suhonik. U tom je trenutku, ističe, pošteno zagrizao u ovisnost dušične narkoze i zauvijek promijenio doživljaj i shvaćanje planeta Zemlje. “Totalno opijeni fenomenalnim bogatstvima tropskih oceana i željom za što većim znanjem i iskustvom,odrađivali smo tečajeve jedan za drugim, po uobičajenom redoslijedu. Nakon Open Water Diver tečaja odrađujemo napredni stupanj te skupljamo vrijeme i iskustvo provedeno pod vodom. Slijede redom ,emergency first response, Enriched air Nitrox i Rescue diver ,nakon kojega na red dolazi Divemaster tečaj. (Voditelj ronjenja)”, prisjeća se Suhonik.  U 2009. godini potaknut negativnim zbivanjima izazvanih recesijom u zemlji,odlučuje pobjeći bar na tri mjeseca na rajski otok Koh Phi Phi, poznat kao lokacija na kojoj je sniman film “The Beach” s Leonardom Di Caprijem. “Tamo završavam tečaj za voditelje ronjenja i ulazim u profesionalni svijet ronjenja u koji me  ponajviše privukla mogućnost zaposlenja bilo gdje u svijetu, spajajući ugodno s korisnim za vrijeme godišnjeg odmora. Uglavnom biramo samo tropske izolirane otoke koji slove za najljepše svjetske lokacije”, priča Suhonik. Većina njegovih klijenata obavlja Discover Scuba Diver program što znači da isti, bez ikakvog ronilačkog iskustva, po prvi put u životu zarone do dubine od 12 metara i imaju priliku uživati u nazočnosti dvadesetak vrsta morskih pasa, kornjača i divovskih murina uz sve ostale ribice.

Uz uhodanu ekipu instruktora iz cijelog svijeta i sve veću zanimaciju turista za rekreativnim otkrivanjem podvodnog svijeta, Suhonik uživa u svim mogućim izazovima koje pruža pozicija voditelja ronjenja. Njegov radni dan započinje u osam ujutro kada se s ekipom nalazi u klubu i upoznaje s klijentima. Potom slijedi pakiranje izabrane hrane za ručak na brodu,podjela ronilačke opreme,ukrcavanje na brod i jednosatna plovidba do neke od dvadesetak ronilačkih lokacija među kojima su njih pet top lokacije na Tajlandu.
Prvi zaron ili tečaj završava u 10 ujutro, nakon čega slijedi doručak/ručak na brodu okruženom morskim tropskim nacionalnim parkom,odrađivanje surface intervala  i pripremanje za drugi zaron koji traje od 11 do 12 sati. U 13-14 sati vraćaju se na otok po novu grupu klijenata koji su rezervirali popodnevna dva zarona koji traju do 17-18 sati. Nakon toga slijedi poslastica u svijetu ronjenja, noćni zaron,koji počinje u sumrak, a završava u totalnom mraku uz svjetlucanje planktonske čarolije na mjesečini.
“Po završetku  noćnog ronjenja se vraćamo u klub,peremo i razvrstavamo opremu,ispisujemo dnevnike ronjenja, komentiramo interesantne trenutke doživljene za vrijeme ronjenja i kompletiramo ronilačku opremu za klijente za sljedeći dan. U 22 sata završavamo s poslovima voditelja ronjenja i prepuštamo se ritmičnim zvukovima otoka koji cijelu noć odjekuju posvuda u nebrojenim klubovima na duploj plaži, 365 dana u godini,  sve do jutra u 8 sati sljedeći dan kada nas čeka novi radni dan  i novi izazovi s novom grupom klijenata iz svih krajeva svijeta,što bih naveo kao najveću motivaciju u tom poslu.Bezbroj prijateljstava s ljudima iz raznoraznih dijelova planeta,u kratkom vremenskom razdoblju, pruža  fantastičan osjećaj globalne pripadnosti dijelu ljudske populacije otvorenih svjetonazora”, kaže Suhonik.
U zanimanju voditelja ronjenja najveće opasnosti su, ističe on, vezane uz nesvjesnu interakciju rekreativnih ronilaca  s podvodnom florom i faunom, a kako su u tropskim morima mnoge vrste riba,”školjki” i meduza izrazito otrovne i samim tim opasne za čovjeka, voditelj ronjenja mora biti iskusan i uvijek na pravom mjestu kako bi spriječio mogući neželjeni bliski susret neiskusnih ronilaca.
“Što se tiče opasnosti vezanih uz samo ronjenje kao aktivnost, to je na Tajlandu svedeno gotovo na nemoguću vjerojatnost. Razlog tome je ozbiljno pridržavanje svih sigurnosnih mjera i pravila u ronjenju kao sportu i aktivnosti, te uredno i redovito održavanje i obnavljanje opreme”, kaže Suhonik, dodajući kako je Scubapro najzastupljeniji brend opreme koji se tamo koristi.

Damir Mlinarić, saturcijski ronilac (ronilac u zvonu)
“Kako se postaje profesionalno ronilac i tko se uopće želi baviti tim zanimanjem?” jedno je od najčešćih pitanja koje vam netko postavlja kada čuje da ste profesionalni ronilac. Damir Mlinarić bavi se “kraljicom” svih ronjenja, odnosno saturacijskim ronjenjem, što je za mnoge potpuna nepoznanica, tako da na početno pitanje on ima podugačak odgovor o svom životnom i profesionalnom putu. Obzirom da radi u Americi, naglašava goleme razlike koje postoje između SAD-a i Starog kontinenta. “Većina ljudi, koja odlazi u školu za profesionalnog ronioca iz naših krajeva, ima već neka iskustva s ronjenjem. To su ljudi koji su radili kao voditelji ronjenja, instruktori, skiperi na ronilačkim brodovima ili slično. U Americi je situacija drugačija. U školu dolaze ljudi koji su čuli priče o tome zvanju, priče o zaradi i nemaju nekakvog ronilačkog iskustva”, kaže Mlinarić.

Izbor škole se uglavnom svodi na SAD i Veliku Britaniju. Iako postoje škole u više zemalja, ljudi se najviše odlučuju za ove dvije zemlje. Presudno je to i što su najveća podvodna radilišta u Meksičkom zaljevu i Sjevernom moru. Stoga ronioci koji završe školu u Americi najčešće ostaju raditi u Meksičkom zaljevu, dok ljudi  koji se školuju u Britaniji traže posao na Sjevernom moru. Kako ta dva sektora imaju različite standarde, imaju donekle različite sisteme školovanja. U SAD-u školovanje za saturacijskog ronioca traje oko šest mjeseci i nakon toga kompanija radi promociju ronioca prema njihovim sposobnostima, zalaganju, usvojenom znanju i dodatnim treninzima unutar kompanije.
U britanskim školama završava se modul po modul. Nakon toga se stječe radno iskustvo i ronilac odlazi natrag u školu na sljedeći modul pa se opet vraća na posao. “Škola koju sam ja završio trajala je šest mjeseci. Tri mjeseca je teorija, a tri mjeseca praksa koja se izvodi u radionici i u školskim bazenima. Rad s komorama, podvodno varenje i rezanje te raznorazni projekti s kojim će se budući ronilac susretati dio su obuke. Najveći dio saturacijskih ronilaca radi kao podrška naftnoj industriji”, napominje Mlinarić. No, o čemu se točno radi kod toga zanimanja i zašto se ono smatra toliko zahtjevnim. Mlinarić nam opisuje: “Kada ronilac dobije prvi posao, počinje kao tender, odnosno pomagač. U prve dvije godine uopće ne roni, nego samo pomaže roniocima. Radi se 12 sati dnevno svaki dan u tjednu. Nekada se ostane “offshore” 10 dana, a nekada osam mjeseci. Tu se rade najteži fizički poslovi, bojanje broda, čišćenje, varenje, rad s kompresorima, agregatima i hidrauličkim pumpama. To je najteži dio ronilačke karijere i tu otpadne 90 posto  ljudi iz klase. Od 21 studenta iz moje klase, 2003. godine, sada je još samo tri u tome poslu”.
Oni koji izdrže prve dvije godine, budu promovirani u ronioca. Sada je njihov posao samo ronjenje. Počinju s manjom dubinom i jednostavnijim projektima. To je ronjenje na komprimirani zrak. Nakon godinu dana, ako su se pokazali dobri, promoviraju ih u, tzv. mix gas diver. To je ronjenje s mješavinom helija i kisika. Dubine na kojima se roni tom tehnikom su obično između 60 i 90 metara. Nakon što je ronilac proveo pet godina u kompaniji i pokazao se dobar, ukoliko postoji potreba, kompanija ga promovira u saturacijskog ronioca.
“Ronjenje u saturaciji je ‘vrh’ ronjenja. To je ono mjesto gdje je novac. Razlika kod ronjenja u saturaciji i ronjenja s mješavinom je u tome što kod ronjenja s površine ronilac ima određeno vrijeme da napravi posao na nekoj dubini i nakon toga slijedi dekompresija u vodi i u komori. Ronioci u saturaciji ‘žive’ u komorama na brodu koje su na tlaku dubine na kojoj ronioci rade. Iz komore prelaze u zvono koje ih spušta na dubinu i onda izlaze van i rade oko šest sati. Nakon toga se vraćaju u zvono, njihov partner izlazi iz zvona van, a on radi sljedećih šest sati. Tako da ukupno provedu 12 sati u vodi,” opisuje Mlinarić. Nakon toga zvono se diže natrag na sistem i oni ulaze u sistem, a druga dva ronioca u zvono. Tako se radi 24 sata. Oni su obično 30 dana u saturaciji i nakon toga se vrši dekompresija u sistemu koja traje par dana. Dužina dekompresije zavisi od dubine. Sistemi, odnosno zvona su obično certificirani do 300 metara. U Sjevernom moru se roni i dublje. 
Nakon što je ronilac prošao sve faze i pokazao organizacijske sposobnosti, kompanija ga promovira u supervizora i on tako postaje nadglednik ronjenja, organizator posla. 
Dobre strane posla su dosta visoke zarade, mogućnost napredovanja i rad u sigurnim uvjetima. “Loša strana je odsutnost od kuće. Ronilac treba zaboraviti godišnjice, rođendane, sprovode i blagdane. Kada ste “offshore”, onda ste “offshore”, i velik je trošak dovesti brod ili helikopter samo za jednu osobu, i kompanije to čine samo u slučaju najveće nužde”, kaže Mlinarić.

Tino Mrčelić, ronilac u MORH-u
Biti profesionalni ronilac spada među poprilično zahtjevne poslove kojima se čovjek može baviti. Ista stvar vrijedi i za profesionalne vojnike. U oba posla koncentracija se ne smije nikada gubiti, zbog vrlo jednostavnog razloga, zato što vam o tome može ovisiti život. Kada se tome pridoda rad s eksplozivnim sredstvima, dobiva se jedno od najopasnijih zanimanja koja se mogu zamisliti, no poručnik Hrvatske ratne mornarice svoj posao pripadnika Protuminskog divizijuma, nikada ne bi mijenjao. Naravno, vrlo je teško uopće doći do toga statusa, a put je dugotrajan i mukotrpan.

Kako bi postao ronilac u MORH-u, odnosno Oružanim snagama RH, kandidat prvenstveno mora biti psihofizički spreman i prije pristupanja bilo kojem tečaju opće ronilačke obuke, treba zadovoljiti zahtjevan liječnički pregled.  Prvi u nizu općeronilačkih tečajeva u okviru Centra za obuku HRM-a je “Temeljni tečaj ronjenja”  koji traje tri tjedna, a kandidati, koji završe taj tečaj, raspoređuju se u postrojbe na ustrojbena ronilačka mjesta. Naravno da je donekle lakše svladati gradivo i procedure treninga onima koji su se već prije susreli s ronjenjem pa imaju neka predznanja iz civilstva, ali civilna ronilačka diploma nije dovoljna u Oružanim snagama. Nakon otprilike dvije godine stečenog iskustva, ronioci se mogu uputiti na “Napredni tečaj ronjenja”, na kojem se u praktičnom i teoretskom dijelu opsežno razmatra problematika medicine ronjenja, dubinskih ronjenja, podvodne navigacije, ronjenje u rijekama i planinskim jezerima. Zadnji tečaj koji se provodi u Centru za obuku HRM-a  je tečaj za “Voditelje ronjenja”. To je najviša razina obuke gdje se kandidati obučavaju za situacije pružanja prve pomoći, spasavanja, vođenja dokumentacije i vođenja zahtjevnijih ronilačkih akcija.
Ostali specijalistički tečajevi (obuka) provode se u postrojbama OS RH prema specifičnim potrebama i programima obuke.
Pri selekciji za zvanje protuminskog ronitelja uzima se u obzir više kriterija, npr. zvanje i stručna sprema, zdravstveni kriteriji, psihološki kriteriji, kineziološki kriterij i slično. Kandidati koji ispune uvjete za prijam, prolaze institucionalnu obuku koja se sastoji od više tečajeva. Nakon određenog razdoblja provedenog u postrojbi protuminskih ronitelja, kandidati se upućuju na naprednu specijalističku obuku koja se sastoji od ronilačke obuke rebreatherima konkretno aparatom DC55, napredne taktike protuminskog pretraživanja, specijalističke pirotehničke (EOD/IED) obuke, obuke za poslužitelje različitih sredstava za detekciju (sonara, metal detektora), obuke iz podvodnih inženjerijskih radova (rezanje,varenje,rušenje), poslužitelj podvodnog autonomnog vozila, ili prenosivog tegljenog sonara i ostale obuke po potrebi.
Tako u konačnici, osnovne vještine i funkcionalne sposobnosti protuminskog ronitelja podrazumijevaju cjelovitu osposobljenost ronjenja na ARAZ (aparati ronilački-autonomni na zrak) do razine “voditelja ronjenja” i ronjenje s rebreatherima (aparati zatvorenog kruga disanja, trenutno s DC 55), namjenskim aparatima amagnetnih i bezvučnih karakteristika, također do razine voditelja ronjenja.
“Ronilački aparati, koje koriste protuminski ronioci, prvenstveno trebaju udovoljavati zahtjevima malošumnosti i amagnetičnosti, također je potrebno da imaju solidnu autonomiju na traženim dubinama te da su jednostavni za pripremu i održavanje, robusni i otporni, po mogućnosti da rade po mehaničkom načelu, bez elektronike. Aparat koji je prihvaćen kao standard u HRM-u je aparat poluzatvorenog kruga disanja na mješavine NITROX DC55 francuske proizvodnje. Taj aparat potpuno udovoljava postavljenim zahtjevima te su ga gotovo svi pripadnici naše postrojbe prihvatili. Za manje zahtjevna  ronjenja te izvođenje podvodnih radova još uvijek koristimo klasičnu scuba opremu u kombinaciji sa suhim ili mokrim odijelima,ovisno o godišnjem dobu i akvatoriju ronjenja. Mnoga ronjenja se izvode u području luka koje su onečišćene te je stoga nužno povesti računa o zaštiti ronitelja od infekcija koje su neminovne u takvim uvjetima. Za te prigode se koriste “full face” maske s “Viking Heavy Duty“ odijelima te je tijelo ronitelja potpuno izolirano i zaštićeno”, kaže Mrčelić.
Većina posla, koji obavlja njegova ekipa, odnosi se na uklanjanje mina.  “Postrojba protuminskih ronilaca u kojoj sam raspoređen, sastavnica je protuminskog divizijuma u okviru Flotile HRM-a. Primarna zadaća protuminskih ronitelja HRM-a predstavlja i najveći izazov ovoga posla, a to je obuka pripadnika postrojbe u procedurama i sposobnostima  otkrivanja, klasifikacije, identifikacije te brzo uklanjanje mina, eksplozivnih sredstava i improviziranih eksplozivnih sredstava u lukama i vrlo plitkom moru uz nastojanje da se ne izazovu kolateralne štete, ili alternativno, njihovog sigurnog uklanjanja iz područja luka”, kaže Mrčelić i napominje da, unatoč zahtjevnosti posla, ostaje jedan izuzetan osjećaj da radite nešto čega se većina boji i gleda samo u akcijskim  filmovima.

Krunoslav Zubčić, podvodni arheolog
Arheolog je jedno od zanimanja koja uvijek zvuče pomalo romantično, a spoji li se taj pojam s ronjenjem, dobiva još mističniji i zanimljiviji prizvuk. No, da bi se postalo kvalitetan podvodni arheolog nije dovoljno imati samo diplomu i certifikate, već je uistinu nužno i golemo iskustvo kako bi se taj zahtjevan posao mogao obavljati na velikim dubinama. Stoga, ronjenje mora biti automatska radnja za arheologa kako bi u miru mogao istražiti određeni lokalitet.

Krunoslav Zubčić iskustva uistinu ima. „Roniti sam počeo 1988. godine, kada sam imao 16 godina, a radilo se o ronjenju na dah jer se tada u tim godinama života nije moglo roniti s bocama. Uz ronjenje je vezan i moj početak bavljenja arheologijom. Više me zanimao Cousteau i potopljeni brodovi od Indiane Jonesa i piramida. Još u srednjoj školi odlučio sam da ću se baviti ronjenjem. Tada još nisam znao kako će ići sve to s arheologijom, ali ronjenje je cijelo vrijeme bila jedna konstanta u mom životu.“, kaže Zubčić, koji inače radi u Odjelu za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda.
“Najveća prednost moga posla je da mogu roniti na vrhunskim lokalitetima, odnosno olupinama u Jadranu. Jedna od njih je i Sveti Ištvan, a o ronjenju na njemu sam maštao još kao dječak”
Što se tiče opasnih situacija obzirom da se počesto radi o ronjenju na olupinama, uvijek treba biti maksimalno oprezan. “Naravno, mi ne ronimo samo na atraktivnim olupinama već i na lokacijama na kojima je često izrazito vrlo hladno, ili koja su pak vrlo zagađena, poput Vranjica, koje jest vrhunski lokalitet, ali koji je svojevremeno imao katastrofalnu vodu. Ne ronimo samo gdje su najljepše lokacije već svugdje gdje su neki arheološki lokaliteti koji su često na vrlo ‘ružnim’ mjestima“.
Ljudi imaju krivu predodžbu da je dovoljno završiti arheološki studij i tečaj ronjenja te se odmah postati podvodni arheolog. „Nama ronjenje mora biti još jedna profesija i ne bavimo se njime na sportsko-rekreativni način kao većina ljudi. Njime se bavimo cijelu godinu i u svim uvjetima. Naravno da većina ljudi voli roniti ljeti kada je najljepše, no ukoliko netko uživa u ronjenju i ostatak godine, ima šanse postati podvodni arheolog jer to nije sezonski posao“, kaže Zubčić
Nakon početnog CMAS-ovog tečaja ronjenja na dah, Zubčić je kasnije prešao na PADI. Nakon što je položio za divemastera, prešao je na SSI gdje je stekao status instruktora. Poslije toga je slijedilo tehničko ronjenje putem IANTD-a gdje je položio nitrox te trimix tečajeve. Naravno, prvenstveno se koriste suha odijela te “full face” maske, a neizbježan dio opreme za podvodnog arheologa su i ultrazvučni telefon, te razne foto i video oprema visoke kvalitete.
I svoju budućnost Zubčić vidi isključivo u ronjenju, ako ne vezano uz arheologiju, onda uz područja bavljenja nekim novim tehnologijama.
“Ono što je moja želja i intencija je da koristimo u svom poslu novu tehnologiju poput robot kamera ili autonomnih ronilica. Imamo jedan projekt koji razvijamo s FER-om putem kojega pokušavamo razviti što više robota koji  bi nam pomogli u obavljanju jednog dijela posla“, kaže Zubčić, koji je na dublje lokalitete tri puta ronio i s podmornicama, a među tim uronima je i uron na olupinu Garibaldija.
“Želja nam je inače da u naše aktivnosti uključimo što više sportskih ronilaca. Time ćemo njima približiti naš posao, a ujedno od tih ljudi možemo dobiti vrhunske informacije o nekim lokalitetima koje su oni pronašli”, kaže Zubčić, jedan od svega desetak profesionalnih podvodnih arheologa u Hrvatskoj.

Borut Furlan, podvodni fotograf
Volite roniti? Volite fotografirati? Naravno, reći će većina zaljubljenika u more. No, to vas još uvijek ne čini dobrim podvodnim fotografom. Slovenac Borut Furlan fotografira pod vodom već više od 30 godina pa stoga zasigurno valja poslušati njegov savjet. “Početnicima bih preporučio da za početak postanu dobri ronioci i nauče što više o podvodnom ambijentu i njegovim značajkama. Najbolji podvodni fotografi nisu nastali od dobrih kopnenih fotografa već od dobrih ronilaca i poznavatelja podvodnoga svijeta. Nakon što apsolviraju ronjenje, neka si nabave neku literaturu i razmisle o opremi.”

Za vrhunsku podvodnu fotografiju Furlan preporučuje da odmah nabave DSLR opremu (zrcalno refleksnu), koja nudi puno više mogućnosti od kompaktne opreme. Najvažniji je, naravno, rad. Ako  zaista budu puno radili, kritizirali i analizirali svoje rezultate te ispravljati grješke, uspjeh će doći sam po sebi. Furlan je počeo roniti još davne 1977. godine, a s podvodnim fotografiranjem počeo je dvije godine kasnije. “U početku sam to koristio u svrhu dokumentiranja jer me  biologija mora jako zanima. U tom razdoblju sam dosta naginjao i biologiji i kemiji, na kraju sam se odlučio za studij kemije i još danas živim prije svega od kemije, odnosno kao istraživač u kemijskoj industriji iako je ronjenje moja najveća ljubav”, kaže Furlan.
Stotine urona na stotinama raznih mjesta prošao je Furlan, ali nikada nije smetnuo s uma ono bitno. “Kod ronjenja je najveća opasnost čovjek sam sebi. Ronilac, koji ne izvršava zaron brižno, najveći je neprijatelj sam sebi. Na drugom mjestu po opasnosti je okolina. Ovdje, naravno, nikako ne spadaju opasne životinje, ali zato prije svega spadaju tokovi i podvodne jame. Morski psi su još najmanje opasni. Na svojim sam ih putovanjima sretao jako puno i nisam se ni jednom osjećao ugroženim. Puno više se bojim Titan trigerfisha koje su za vrijeme mriješćenja zaista agresivne i napadaju ronioce. Na otoku Layang u Maleziji vidio sam Nizozemca čiji je ručni zglob gadno stradao dok je pokušavao rukom zaštititi glavu”, prisjeća se  Furlan. Jasno, ljepših strana te aktivnosti mnogo je više nego ružnih. “Najljepše od svega je da puno putujem i fotografiram najljepše ekosisteme ovog planeta. Prije svega zanima me more i život u moru, zato sam proputovao od otočja Soccoro (Meksiko, Pacifik) na zapadu do Salomonoskih otoka na istoku”, kaže Furlan, inače CMAS instruktor M2 te stručnjak za ANTI TSD, odnosno tehnički nitrox. I za kraj pogledajmo kakvu opremu koristi ovaj majstor fotografije. Od opreme tu su se tako našli: Nikon D2x i objektivi 10,5 mm f/2,8 Fisheye,10-17 mm f/3,5-4,5 Fisheye (Tokina), 10-24 mm f/3,5-4,5, 60 mm f/2,8 makro, 105 mm f/2,8 makro, 150 mm f/2,8 makro (Sigma), Seacam kućište te četiri Seacam bljeskalice.

Cjeloviti dossier (11 poslova koje možete raditi roneći) pročitajte u trećem broju SCUBAlife magazina.

SHARE