Zahvaljujući brojnim znanstveno-popularnim dokumentarnim filmovima razotkrivene su mnoge tajne koje su tisućljećima raspirivale ljudsku maštu o tome što se sve krije ispod površine beskrajnoga mora. Time je more izgubilo na svojoj mističnosti koja je dolazila od zagonetnosti nepoznatoga i skrivenoga.

Unatoč tome, još se uvijek veže dosta bajkovitosti i mistike uz ronjenje u modre dubine. Za većinu ljudi i dalje je misteriozna nepoznanica kako neki naročiti pojedinci mogu čudesno dugo zadržavati dah roneći nevjerojatno duboko. Onima pak koji i sami pokušavaju roniti, bajkovitost nadnaravnoga se polako gubi proporcionalno s praktičnim ronilačkim stažom. Roneći pomalo sve dublje, takvi sve više shvaćaju da je i to uglavnom samo stvar treninga. No, tada se u želji za povećanjem ronilačkih sposobnosti pojavljuju nova pitanja pa i određene sumnje. Za njih ću pokušati dati što kraće i jasnije odgovore na pitanja koja oni, prema mojem iskustvu, najčešće postavljaju. 

1)         Je li vrhunsko ronjenje na dah rezervirano samo za malobrojnu elitu koja ima posebne urođene sposobnosti?

Ne, elitni freediver može postati gotovo svaka uporna osoba koja odluči određeno vrijeme redovito trenirati. Uz primjereni pristup često je i dvostruko povećanje početno slabe ronilačke apneje za manje od mjesec dana. Biti elitni apneist znači moći zadržavati dah dulje od pet minuta u mirovanju. Ipak, da bi ste se mogli natjecati s najboljima na svijetu, odnosno za zadršku daha dulju od osam minuta, potrebno je imati barem minimum nekih genetski urođenih karakteristika. Međutim, takve predodređenosti su vrlo rijetko glavni odlučujući čimbenik natjecateljske uspješnosti. Ne trebate previše razbijati glavu imate li dovoljno talenta za ronjenje na dah. Eventualna slabija biološka predodređenost u nekom od čimbenika iz kompleksne jednadžbe uspješnosti ronjenja na dah može se kompenzirati jačim razvojem svih drugih brojnih faktora koji su podložni velikim promjenama pod utjecajem sustavnog treniranja. Tako će taj prirodni deficit u konačnici biti minimalan.

2)         Koje su to biološke predispozicije koje određuju nadarenost apneista?

Vjerojatno će svi prvo pomisliti na veličinu pluća jer je logično da se u velika pluća može pohraniti više kisika za uron. Manje je poznato da je u tom smislu dobro imati i veliku slezenu koja može uskladištiti više crvenih krvnih zrnaca koja prenose kisik. Urođene predispozicije su brojne. To proizlazi iz velike složenosti spomenute jednadžbe specifikacije natjecateljskog ronjenja na dah. Drugim riječima, mnogo faktora utječe na uspješnost, a oni su većinom genetski više ili manje predodređeni za razvoj. Neke urođene osobitosti kao što su morfološko-konstitucijske karakteristike su u različitoj korelaciji s uspješnosti u raznim natjecateljskim disciplinama. Tako su mršave osobe koje pripadaju ektomorfnom longitudinalnom somatotipu bolji statičari, dok je atletska mezomorfna građa bolja za dinamičke discipline. Za dinamičare je vrlo važno imati i dobru bazičnu koordinaciju, odnosno motoričku inteligenciju zbog potrebne maksimalne ekonomije energetske potrošnje pri kretanju u apneji. Ona je temelj kasnijeg razvoja specifične koordinacije koju obično nazivamo osjećaj za vodu. Koordinacija zapravo uopće nije urođena sposobnost, ali praktički i nju možemo svrstati u predispozicije jer se razvija u ranoj dobi, najviše između šeste i dvanaeste godine, dok se sustavnom treningu ronjenja na dah pristupa kasnije. Nadalje, ronjenje na dah je velikim dijelom mentalni sport tako da i kognitivne sposobnosti, kao i neke konativne osobine, to jest urođene crte ličnosti, mogu parcijalno utjecati na uspješnost (SCUBAlife broj 2. i 18.).

3)         Kada je čovjek prestar da bi se počeo baviti ronjenjem na dah?

Pod uvjetom da ste relativno zdravi, odnosno da nemate određene zdravstvene kontraindikacije nikada niste prestari za ronjenje na dah. Legendarna, najbolja freediverica svijeta svih vremena, Ruskinja Natalija Molchanova počela je trenirati u svojim četrdesetim godinama. Naš Budimir Šobat, osvajač bronce na svjetskom prvenstvu i već treću godinu aktualni svjetski rekorder u statičkoj apneji s prethodnim udisanjem čistoga kisika je na svoj prvi ronilački trening došao u 49-toj godini. Da bi pristupili natjecanjima ili treninzima u okviru ronilačkog kluba obavezan je prethodni liječnički pregled koji je jednak za sve starosne dobi. 

4)         Postoje li posebne sposobnosti kojima pojedinci mogu izjednačiti veliki tlak okoline u dubini, dok to drugi ne mogu?

Ne, tehnike hiperbarične kompenzacije srednjega uha i sinusa se uče. Kreće se od teorije, zatim s praktičnim vježbama na suhom pa vježbama u bazenu i konačno u moru. Osnovni jednostavni Valsalva manevar koji se koristi na manjim dubinama se usvaja vrlo brzo. Stiskanjem nosa rukom i laganim upuhivanjem zraka povećava se tlak u usnoj i nosnoj šupljini, što onda gura zrak u sinuse i kroz Eustahijevu tubu u srednje uho. Tom tehnikom se praktički služimo svi za izjednačavanje tlaka prilikom vožnje po brdima. Za ronjenje u veće dubine postoje mnogo složenije tehnike (Moutfill, Frenzel i slične) koje se mnogo teže uče. S povećavanjem dubine ronjenja sve je kompliciranija manipulacija pomicanja zraka iz pluća u usnu i nosnu šupljinu kojim se onda vrlo složenom vještinom anatomski osviještenih kretnji jezika i određenih radnji izjednačavaju šupljine srednjega uha i sinusa bez pomoći ruku. 

5)         Koliko je ronjenje na dah zdravo s obzirom na dugotrajne ponavljajuće epizode zadrške daha, kao i zbog izlaganja visokomu tlaku u dubini? 

Sportsko-rekreacijsko ronjenje na dah je izuzetno zdravo. Specifični treninzi apneje povećavaju vitalni plućni kapacitet, elasticitet krvnih žila, toleranciju mišićne i moždane asfiksije (bolovi u mišićima uslijed nagomilavanja mliječne kiseline i osjećaj gušenja zbog hipoksijsko-hiperkapnijskoga opterećenja) te povećavaju broj eritrocita i maksimalni primitak kisika gotovo jednako uspješno kao na visinskim pripremama. Treninzi dinamičke apneje u bazenu i moru povećavaju funkcionalno-motoričku kondiciju i razvijaju atletsku konstituciju. U zadnje vrijeme se zbog svih tih dobrobiti sve više ubacuju dopunski treninzi ronilačke apneje u druge sportove. Za sad, najviše u plivanju i streljaštvu. Zbog povećanoga pritiska okoline za vrijeme ronjenja srce pojačano luči hormon atriopeptin što pojačava lipolizu (proces razgradnje lipida – masnoga tkiva). Stoga je ronjenje na dah dobar izbor sporta i za sve one koji žele smršaviti. Intenzivniji, natjecateljski freediving i podvodni ribolov su jednako preporučljivi za zdravlje pod uvjetom da se ne pretjeruje (SCUBAlife broj 30. i 34.). Realno, postoje akutne opasnosti od kojih su najčešće nesvjestica (rizik od utapanja) i barotrauma pluća (squeeze). Prema nekim spekulacijama u vrhunskih apneista s dugim natjecateljskim stažom teoretski ipak postoji više mogućih scenarija razvoja određene kronične patologije uslijed učestaloga težeg narušavanja normalne izmjene respiracijskih plinova. No, takvo što još uvijek nije znanstveno dokazano. 

Ostalih pet pitanja i odgovore dr. sc. Ivana Drviša možete pročitati u 37. broju SCUBAlife magazina (u prodaji od rujna 2019.).

SHARE